moja zemlja

Slobodno me stavite u svoju listu prijatelja...Ne ujedam...

21.07.2007.

Migracije i integracije

A sta sad da kazem, a da se ne pokussam praviti pametan ili pametniji nego sto jesam.
(bolje biti glup nego lijep, ljepota je prolazna).

Ovaj put cu se osvrnuti samo na Musku populaciju i pokusat odgonetnut razloge tih pojava.
Pokusaj integracije ne vidim da bilo gdje uspijeva, uvijek se taj bumerang vraca u nekom zivotnom periodu. Imigraciono stanovnistvo na zapadu dijeli se na dvije do tri grupacije i od tog ovisi i njihov odnos prema integriranju : Naravno mislim na Jugoslovene ili ako hocete drzavljane naastalih drzava cijepanjem Jugoslavije.. Neki su na zapad otisli kao Jugosloveni i ne sluteci da ce to Jugoslovenstvo izgubiti upravo voljom tog zapada ili voljom njihovih novokomponovanih politickih ideologa koji se bez da ih pitaju stavise u njihovu zastitu i zastitu njihovog vitalnog i vrlo vaznog nacionalnog interesa za koje oni pojma nisu znali da postoji kad su odlazili na privremeni rad koji se u najvise slucajeva pretvorio u privremeni zivot.

1. Prva koja je na zapad dosla (na par godina) da nesto zaradi i da si napravi u rodnoj grudi neku kucu nije se nikad ni pokusala integrisati, ostavila je djecu kod rodbine u Jugi da se skoluju i zivjela po kojekakvim stracarama i cuvala svaki gros za tu njihovu vilu i mercedese u kojima su se vozili na godissnji odmor. Rodbina je dobivala jeftine pokloncice a djeca obecanja da ce ih nekad povesti na daleki zapad. Ta generacija
je na zapadu zivjela potpuno odvojeno od svih ostalih, jedino mjesto za izlazak su bili Jugoslovenski klubovi sa muzikom i pecenjem i nije bilo nacionalnih razlika medju njima. Gradnja kuce se je otegla i mnogi su i dan danas ostali tamo gdje su i dosli i privremeni rad se je pretvorio u privremeni zivot. Naravno zbog rata su sad i djecu "povukli" na zapad i agonija se samo nastavlja. Populacija takvih je zestoko narasla, ali je zbog rata podijeljena na nacionalne tvorevine vezane uglavnom uz pratece crkve. Njihovi potomci ipak su bolje skuzili situaciju i preuzeli zapadne navike, brzo naucili jezik i pokusavaju se otrgnuti od etnostila svojih roditelja. Zive kao zapadni vrsnjaci (ovisno o strukturi kojoj pripadaju) i zloupotrebljavaju jugoroditeljsku ljubav. Roditelji i dalje idu u svoje zaseoke dogradjivati kuce, a djeca posjecuju jugozemlje samo da bi se na maternjem jeziku sa debelim novcanikom osjecali kao bogovi.
Zbog jakog patrijarhalnog osjecaja takve familije raspolazu sa pozavidnom kolicinom novca, ali su prespavali nivo doskolovavanja i sto vrijeme odmice to su im sanse u zivotu manje. Kad se jos malo zategne situacija na zapadu, vecinu ih vidim kako se kolekivno vracaju u svoje drzave i otvaraju neke porodicne biznise potpomognute zapadnim penzijama.


2. Za razliku od prve grupacije (uglavnom neskolovane) druga izuzetno malobrojna grupacija je sa visokim skolama otisla na zapad i tamo se, da kazem tako, poluintegrisala. Zahvaljujuci znanju i debelim primanjima bila je u moguccnosti i da svoju djecu odgaja pored sebe i naravno djeca su morala da prodju zapadni put skolovanja i samim tim se od poccetka otudje od maticnih drzava. Ta generacija je jako dobro zivjela potrosackim mentalitetom (kuce na kredu, putovanja, kao i skolovanje podmlatka). Od poccetka su bili prinudjeni na potpunu integraciju sa domacinima i druzili su se sa ljudima istog ranga bez obzira na naciju. Posto je na visim etazama zrak prlicno tanak, da bi ostali na polozajima morali su poprimiti i odlike njima ravnih. Vrijeme je odmicalo, djeca su postala na zapadni nacin zbrinuta i napustila dom, a u materijalnom pogledu su takve familije postale ipak nesto podredjenije u odnosu na njima ravne, jer kao prvo morali su tajno pomagat svoju rodbinu u zemlji a drugo nisu imali sto naslijediti kao njihovi prijatelji u firmama gdje su radili. U posljednje vrijeme zaboravili su egzoticne zemlje koje su nekad posjecivali i pronalaze sebe u nasim drzavama iz kojih su dossli (ili nase drzave iz kojih su dosle njihove zene i prema tome odredjuju svoj identitet). Pokusavaju na zapadu dobiti neki kredit da bi kupili nekakav stan u glavnim gradovima i odjednom se rodila ljubav prema novoprepoznatim drugovima iz skole ili faksa. 30 godina ih niko nije mogao naci povodom maturskih proslava i oni su sad odjednom tu-Svoji na svome.
Zbog odlicnog poznavanja vise jezika kao i zbog veza napravljenih u inostranstvu, dobar dio se je vratio u nase zemlje i zaposjeo veoma vazne pozicije u stranim firmama tamo instaliranim i nastavio radni zivot u svojim drzavama.

Ove dvije gruppe (obrazovane i neobrazovane) imaju ipak nesto zajednicko a to je njihova ubijedjenost da su ih komunisti "otjerali" na zapad i stekli su se uvjeti da se mogu vratiti. (Ipak je to laz u koju su ubijedjeni, jer oni sad ponovo bjeze sa zapada, ali ipak, valjda zbog straha od novih komunista, ipak se na zapadu ne odjavljuju)

3. Trecu grupu cine ratne izbjeglice(direktno ugrozeni) i oni koji su rat iskoristili da pobjegnu. Opet razlike neki sa skolom, a neki bez nje, ali zbog neprestanog straha od protjerivanja ipak su pokusali i vecinom uspjeli da se integrisu. Strah, neizvjesnost, logori, trece zemlje, breme rodbine na grbaci... Neki su "pukli" i odlucili se sami vratiti, neki su se uzdali u boga i milost, pa su nasilno bili vraceni. Sve u svemu ljudi koji nikad nisu planirali da idu, morali su staviti dio zivota u torbu i otisnuti se negdje u svijet i to bez mogucnosti povratka (kako je to tad izgledalo). Integracija naravno kako gdje, sto se je prispjelo sjevernije, integracija je sve teza, mada su neke drzave ucinile sve da se zavrse skole, nauci jezik i ostalo, ali mi se ipak razlikujemo od sjevernjaka, nae celije su ipak bar malo ovisne od fotosinteze i tog sunca, koje je u nasim krajevima ipak drugacije nego na sjeveru. E ovi treci su postali jako oprezna populacija, u jednom zivotnom trenutku su na svojoj kozi osjetili sto znaci biti visak, i to ce ih citav zivot prozimati. Mnogi su osjetili i glad i to ce isto biti jedna zivotna odrednica. Vecina je ipak u jedno sigurna a to je da ne zeli ostariti tamo gdje je prispjela. Mnogi su pak i shvatili razliku sto znaci zivjeti zivot zbog novca, ili zivjeti zivot zbog zivota. Jako solidarna populacija, spremna da se u ime neke sigurne buducnosti dosta toga odrekne. Iako vjerski obojeni, ne prave razlike medju ljudima iste sudbine. S druge strane ogromne razlike izmedju ove prve i trecce grupe (cak i u brakovima). Nikakav kontakt izmedju druge i trecce grupe, iako je recimo intelektualni nivo ponekad u korist ovih trecih (razloge treba trazit u strahu od ove druge grupe da se ne pokvari njihov krug prijatelja nekakvim izbjeglicama, kao i u djelomicno zaboravljenom maternjem jeziku pa se ovi starosjedioci nalaze u indiferentnom polozaju)

E to je moje misljenje o nassim strancima i naravno ne ocekujem da je mjerodavno da ja dijelim ljude u nekakve grupe i podgrupe ali to su moja razmisljanja, mozda i filozofska, ali ja ih smatram dosta realnim. 

Sto se tice nasih unutrasnjih migracija ne vidim problem u migrantima nego u nedodirljivosti domacih. Recimo vojna lica su imala problem da se integrissu medju starosjedioce i naravno sto je vrijeme vise odmicalo, sve vise su se "vracali " u njihove zavicaje. Zene su mnogo lakse gubile identitet i prihvacale asimilaciju iako ni njima nije bilo lako.
Muskarci su se osjecali odbaceni onog trenutka kad su primjetili da njihova djeca ne govore naglaskom njihovih oceva i tu su nastali njihovi kompleksi. Govorim o gradovima da je bilo tesko, na selima je asimilirati se bilo gotovo nemogucce. Cak i na nekoj trecoj teritoriji gdje su svi bili stranci asimilacija nije uspjela. Kao primjer navodim Vojvodinu gdje su i dan danas Bosanci, Crnogorci, Hercegovci kao kolonisti jos uvijek teritorijalnim porijeklom oznaceni i nisu bog zna sto prihvaceni od domicilnog stanovnistva. Kad govorimo o dobrovoljnom grupisanju pade mi na pamet Velika Plaza u Ulcinju i vikend naselja nastala u Stoju( Nisko, beogradsko.....) mada je zemlja kupljena od Albanca.


Znaci problemi su u nespremnosti gostiju da se promijene ali i u nespremnosti domacina da ih prihvate ili bar da im pomognu u promjenama. Mnogi ce reci da je u vecini slucajeva problem vjere, mada ja mislim da je veci problem teritorijalnog mijessanja cak i u brakovima sa istim vjerskim obiljezjima. (istocna-zapadna Bosna, Bosanci-Hercegovci, Dalmatinci-Hercegovci, i sto je fizicka udaljenost veca to je situacija sve gora kao npr Dalmatinci-Slavonci, Hrcegovci-Zagorci i sl.)

E sad razlika u polovima i pripadnosti naciji. Muz Slovenac (JNA) sa zenom Srbijankom sluzbuje u Bosni i nije se bas mogao uklopiti, sele za Sloveniju i sve u redu. Bosanac (Srbin) na privremenom radu u Sloveniji ozenjen Slovenkom 91. se vracca u svoje selo, (komentar njegovog rodjenog brata u seoskoj kafani kad je ovaj prosao sa natovarenim autom je bio " a sad mu je Bosna opet dobra") i naravno uspijeva se kao familija integrirati. Takvih primjera imamo koliko hocemo, znaci da su zene ipak fleksibilnije od muskaraca. Potvrda ovoj tezi je i ako ste nekad prolazili kroz sela i sreli Bake SVABICE koje zive same u nekim kucercima. To su zene koje su nasi ratni zarobljenici iz Njemacke poveli sobom u njihov zaviccaj i koje su se izvanredno asimilirale i nastavile tu i dalje zivjeti poslije smrti supruga kao udovice. A nece valjda ostavit djecu i seliti nazad za Njemacku.

Ovo zadnje su sad moja vidjenja nasih unutrasnjih razlika i njihovih posljedica.

Zakljucujem da smo mi ipak u necem razliciti na ovim prostorima, ali ta razlika nije posljedica vjere ili nacije vec sasvim nesto drugo...

21.07.2007.

Jeli kasno da ispravimo gresku?

Drug Tito se "iz petnih zila" borio protiv davanja bilo kakvih privilegija bilo kom jugoslavenskom narodu pojedinacno. Za sve sto je postignuto u Jugoslaviji od 1941 do 1980 bili su zasluzni SVI podjednako. Drug Tito je vrlo dobro znao da ce onog momenta, kada jedan nas narod (bilo koji) pocne da istice da je zasluzan za ovo ili ono, poceti da se bune drugi i da traze nesto drugo, za sta oni imaju zaslugu. Kada ta lavina krene, vidimo gdje se zaustavi - ako se uopste moze reci da se sada zaustavila.

Dakle, jedinstvo nasih naroda se moze ostvariti samo kroz JEDINSTVO SVIH NASIH NARODA. Tek kada pocnemo SVI ZAJEDNO rjesavati zajednicke probleme, jer svi ovi problemi jesu zajednicki, tek tada ce se stvari mijenjati na bolje.

Od 1980. godine pocele su, polako ali sigurno, promjene u pravcu pravljenja kojekakvih "kljuceva" za primanje u Radne organizacije, u skole, u drustveno-politicke organizacije itd. Na pocetku je to islo dosta stidljivo, ali s vremenom uzimalo sve vise maha, dok nije postalo sasvim normalno, a nije bilo normalno.

Sjetio sam se jednog konkretnog primjera sa jednog sastanka sada vec davne 1986. Jedan vrlo aktivan drustveno-politicki radnik u regionu, jednom je postavio to pitanje na jednom sastanku partijske organizacije jedne opstine (bio sam prisutan). Covjek je inace bio poznat po postavljanju direktnih i nezgodnih pitanja, a ovom prilikom se radilo o imenovanju direktora jedne Radne organizacije. Pitao je zasto je bitno iz kojeg naroda neko dolazi, ako je evidentno da je dobar strucnjak? Mora li se ici tim putem, ako je on pogresan i zasto je to promijenjeno, ako je do prije nekoliko godina takvo nesto bilo potpuno nebitno?

Na tom sastanku nije doslo do imenovanja direktora, jer je vecina prisutnih odobravala prijedloge tog covjek, koji su, s druge strane, bili protivni, kako se kasnije ispostavilo, vec "usvojenim" prijedlozima predsjednika te partijske organizacije. Taj predsjednik je poslije par dana donio samovoljno odluku o imenovanju direktora, uz presutno odobravanje "nekoga" iz republickog SK. Taj covjek  je dobio disciplinsku kaznu pred iskljucenje iz SK, zbog nedisciplinovanog ponasanja na sjednici.

Takvih primjera je bilo mnogo i vremenom su poceli da smetaju narodu, a pojedini rukovodioci su to poceli koristiti na svoj nacin i u politicke, a i u mnoge druge, organe uvoditi "svoje" ljude. I korupcija je, naravno, uzela maha.

Ovim primjerom zelim samo da pokazem da razbijanje Jugoslavije nije islo brzo i nije se desilo odjednom. Te stvari su planirane i izvodjene su na vise nivoa: politicki, ekonomski, a kasnije se sve to polako prenijelo i na druge grane drustva: muzika, sport, a na kraju, na zalost, i vojska. Odjednom je, postalo neprikladno biti jugoslaven i razmisljati jugoslavenski. Bilo je, jednostavno, potrebno razbiti nas na svim nivoima.

Zapad je vrlo dobro znao gdje smo osjetljivi! Od ljubavi do mrznje je samo jedan korak! Igrali su na tu kartu, a mi smo ispali dovoljno naivni da povjerujemo da to sto smo imali nije dobro, nego da je dobro "nesto" drugo.

Pitam se....Je li kasno da ispravimo gresku?

19.07.2007.

Oni koji ne uce iz svoje povjesti, prisiljeni su povijest ponavljati

Ova misao mi se izuzetno svidja.  Nazalost moramo primjetiti da povijest prema juznoslavenskim narodima nikad nije bila narocito naklonjena. Posto smo mi ipak bili mali narodi, morali smo se priklanjati onima malo vecim i mocnijim, tako da smo se cesto puta i sami nalazili na medjusobno suprotnim stranama. Posljedice tog, osjecaju se i dan danas i naravno trenutne politike pokusavaju iz ne tako slavne zajednicke proslosti pronaci ono najgore, dok isto tako brojni primjeri zajednickog suzivota, ispomaganja i slicnog trenutno ne mogu da dopru do svijesti malog covjeka. Silni ratovi koje smo vodili kako za oslobadjanje sopstvenih teritorija, tako i za zauzimanje novih i to uglavnom u neposrednom susjedstvu, ostavili su oziljke u nacionalnoj svijesti i nazalost, svako malo ti oziljci postaju otvorene rane, opet samo zalijecne ali uvijek uz nove zrtve i nove oziljke.

I pored jezickih i svih ostalih osobina koje su nas uvijek vezivale i upucivale jedne na druge, imali smo veliku nesrecu da su nasim prostorima tutnjale i na kraju se i ustolicile razlicite religijske tvorevine i interesi, koje su ujedno bile i pokretaci najvecceg broja sukoba medju nasim narodima. Ipak, religijama se ne moze svaliti na ledja odgovornost za same ratove, jer se je uvijek iza, u pozadini, odvijala samo borba za vlast, teritorije i nove robove. Sve u svemu, iako jedni od najstarijih naroda na ovom podrucju, jos uvijek smo zahvaljujucci nasoj nebrizi za covjeka, ostali mali narodi, patuljci, ali puni sebe i svoje "slavne" prosslosti.

Ratne zrtve.
Sta mu ga to uopce dodje?
To bi trebao biti broj tamo nekih koji su se trenutno zadesili na pogresnoj strani i nisu uspjeli svoj zivot okoncati prirodnom, vec tzv nasilnom smrcu, a po takvoj definiciji taj uzrocnik smrti moze se proglasiti onda i nasilnikom.
Iz same cinjenice da mi po prirodi imamo malo nasilnicki karakter, cak sto vise, koji se i njeguje kroz povijest i tradiciju, dolazimo do zakljucka da i prvospomenuti ratni gubici,odnosno ratne zrtve, kao posljedica nasilnickog ponasanja, moraju imati malo vece procente nego u civiliziranim drustvima.

I pored tog sto imamo, kako spomenuh, tri vjere u nassoj sredini, i pored tog sto nase podruccje nije prenaseljeno da bi se to nazvala borba za opstanak, desi se svako malo da se zesstoko prorijedimo i poslije svakog tog prorijedjivanja, hajd opet ispoccetka.

Mogu da primjetim da razloge za takvo stanje ne moramo traziti ni na nebu, niti preko okeana, razlozi leze u nama samima u nassoj bahatosti, u nasoj nekulturi, u nasoj primitivnosti,... da smo spremni zarad nekih "visih" ciljeva ciniti i one najnize ljudske porive kao sto je ubistvo ili pljacka, cak sto vise kao organizovano djelovanje od strane drustvenih cinilaca.

E pa sad, kakvi su to sad visoki ciljevi koji mogu natjerati covjeka da se ponasa gore nego iti jedna zivotinja, koji mogu natjerati covjeka da se spusti na nivo patoloskog ubice, a istovremeno si uzima bozija prava u ruke da odluccuje o necijem zivotu ili smrti? Kakva su to patolosska drustva koja zlocine pravdaju zlocinima, koja zlocince proglasavaju za heroje, i na kraju koja se ne libe uvijek iznova uzeti mac u ruke i krenuti u krvavi pir?

Hoce li ikada na ovom prokletom Balkanu Balkanac svatiti da smo svi samo Balkanci i nista vise? Hoce li Balkanac ikada doci tobe i lupiti glavom u zid da mu iz g...ce pamet udari u glavu kako bi svatio da ga svi, ama bas svi tamo neki pametnjakovici koji neznaju po balkanskim brdima ni hodati samo j..e vec vijekovima  da bi ga nakon sto ga dobro iz..be odveo na abortus da izbaci iz njega i ono malo zdravog sjemena koje mu je usadio dok ga je ucio pameti nakon sto mu je prethodno pamet izaprao....

Oooo! Balkanski covjece, budi jednom pametan, nemoj biti govece....

 

17.07.2007.

Zasto smo smetali i kapitalizmu i komunizmu...?

Analizirajuci uzroke razbijanja Jugoslavije i razmjenjujuci  razlicita iskustva i misljenja o tome zasto je bilo tako lijepo zivjeti u toj nasoj najljepsoj zemlji, ne mogu a da se ne otmem dojmu da nam se svaki put, iako mi  ponekad mislimo da je vec sve receno, ipak otvaraju neki novi pogledi na sve sto se desilo. Mi ne smijemo nikada izgubiti iz vida cinjenicu kako se to kod nas zivjelo i zbog cega su to drugi imali interesa da nas razbiju. Pri tome moramo pokusati pronaci ispravan put koji nas vodi nazad da bi mogli ici naprijed! A sa tog pravog puta smo poceli skretati jos pocetkom 80-ih godina, prvo neosjetno, a onda sve vise dok nisu dosle 90-e.

Sjetimo se – Jugoslavija je jos za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazivala kojim pravcem ce se kretati kad zemlja bude oslobodjena. Da to nije samo mlacenje prazne slame dokazano je i poslije rata – nastavili smo ici zacrtanim putem. Kao jedna potpuno nova zemlja, Jugoslavija je brzo postala trn u oku i kapitalistickim i komunistickim politikama, jer je izabrala svoj sopstveni put, koji se razlikovao od ova dva. Oni su bili (kapitalizam je jos uvijek) ubijedjeni da je samo njihov put ispravan. Nase parole nisu bile prazne rijeci i saveznici su vrlo brzo uvidjeli sta to znaci kad mi kazemo da: “Tudje necemo, svoje nedamo!”. Pokazali smo vrlo cesto da Jugoslavija teritorijalno jeste mala, ali da ima nesto sto samo mali broj zemalja ima – nepobjedivi moral sopstvenog naroda. Na mirovnim konferencijama se brzo vidjelo da mi ne odustajemo od naseg prava da ucestvujemo u rjesavanju poslijeratnih problema u Evropi, jer se to tice i nase zemlje, a nasa su nastojanja bila da se svi ti problemi rijese bez upotrebe rata i sile. Jugoslavija je, na celu sa drugom Titom, svijetu ponudila nesto novo - ideju o iskrenoj i otvorenoj, prijateljskoj i ravnopravnoj saradnji na svim podrucjima zivota. U to ulaze i strpljivost u razgovorima i dogovorima, usaglasavanje stavova o svim medjunarodnim pitanjima i, ono sto “nekima” nije odgovaralo, smanjivanje dominacije velikih sila. Bila je to jedna velika sansa za sav progresivni svijet da se oslobodi krojenja sudbine od strane drugih (velikih sila) i da pocne sa slobodnim i ravnopravnim ucescem u oblikovanju i izgradnji svjetske politike. Jugoslavija je svojim prijedlozima podsticala ideje o davanju potpune samostalnosti, slobode i mogucnosti svakom narodu da sam odlucuje o svojoj sudbini. Svakoj zemlji na svijetu treba da bude omogucen progres, a ne pritisak da se svrstava u medjusobno suprotstavljene blokove ili da se dijele prema ideoloskim ili nekim drugim kriterijima.

Ovakvi nasi stavovi su nas doveli u situaciju da cesto budemo izlozeni pritiscima sa svih strana svijeta. Ti pritisci su, na zalost, urodili plodom. Ne znam da li je mudro, ali je moje misljenje da je u Jugoslaviji dok ju je vodio i cuvao drug Tito, bilo sve u redu. Uoci, a narocito poslije smrti druga Tita, poceli su iznad nase zemlje da kruze lesinari, koji su morali biti prilicno sigurni da novi politicki lideri nisu dorasli velicini zadatka i da ce se oni lako dati navesti na tanak led.

Ne zaboravimo - dugi niz godina je Jugoslavija, cak i ekonomski, uspijevala ici u korak sa “razvijenim” zemljama, iako je poslije rata prakticno iz opanaka i cizama usla u jedno moderno drustvo u kojem je radnicka klasa, ali i narod u cijelosti, stekao prava i mogucnosti razvoja kakva nije imao niti u jednoj drugoj zemlji. Tacno je da je nase drustvo u pocetku bilo kruto, ali kad se u obzir uzmu cinjenice kao sto su ratna razaranja, ostaci starog drzavnog uredjenja i novi svjetski poredak vidimo da je to u tom periodu bilo neophodno. Ne smije se, medjutim, izgubiti iz vida da je narod tek trebalo navici na nesto bolje. Uostalom, s vremenom je nase drustvo postajalo sve otvorenije i razlika izmedju naseg i drustvenih uredjenja drugih zemalja postala je vise nego ocigledna – naravno u nasu korist.

Nazalost, pokazalo se da je vrijeme postojanja takvog jednog drustvenog poretka bilo previse kratko i da se taj poredak razvijao puno brze nego sto smo mi to bili spremni podnijeti. Ipak je za prelazak iz jedne totalno nerazvijene zemlje u moderno drustvo potrebno vise vremena. Mi smo svijetu pokazali kako se to radi, a da istovremeno sami nismo bili svjesni onoga sta imamo. Dozvolili smo da ponovo postanemo robovi, kao sto je to bio slucaj prije II svjetskog rata. A bez robova nema ni gospodara! Nasa zemlja je svojim primjerom dala mogucnost svima da vide kako se cjelokupni svjetski sistem gospodara i robova moze promijeniti. Kao sto vidimo, taj primjer je morao biti izbrisan sa lica zemlje. Da nevolja bude veca mi smo dozvolili da nam se to dogodi na jedan takav nacin, da mi danas optuzujemo jedni druge za ovo sto nam se desilo (mada je velika vecina krivice stvarno samo nasa), a da ne zelimo da vidimo odakle je sve to pocelo.

Ostaje nam samo da zakljucimo da je bilo prelijepo zivjeti u jednoj “zemlji na brdovitom Balkanu”. Iz svega moramo izvuci pouke i dobro se pripremiti za buducnost koju mozemo samo mi sebi stvoriti. I ne smijemo dozvoliti da nam se ponove pogreske nasih prethodnika.

16.07.2007.

Kad cemo doci svojoj pameti....?

Za vrijeme Hladnog rata Jugoslavija je na celu sa drugom Titom vjesto i mudro izbjegavala zavisnost o jednom od blokova. Poslije smrti druga Tita, a i promjenom odnosa izmedju dva bloka ova situacija se promijenila. Te promjene na svjetskoj politickoj sceni uticale su na situaciju u nasoj zemlji i na nju se odrazile, kao sto znamo, veoma negativno. Cisto sumnjam da bi se u Jugoslaviji desilo to sto se desilo da je drug Tito bio ziv. Medjutim, nije mi namjera da ovdje govorim o tome, sta bi bilo – kad bi bilo.

Kao jedan od glavnih uzroka rata u Jugoslaviji mozemo vidjeti i nastojanje kapitalizma da unisti dobrostojecu radnicku klasu u nasoj zemlji. Mi moramo priznati da je radnicka klasa u Jugoslaviji zivjela dobro i to pogotovo onaj njen najbrojniji, srednji sloj. To je bilo nase prirodno bogatstvo koje je kapitalizmu jednostavno smetalo. Kapitalizam i njegov neodvojivi pratioc rat su doveli do nevjerovatno brze propasti normalnog nacina zivota kod nas, a sve nase narode u jednu katastrofalno losu situaciju.

Trenutno je radnicka klasa u Jugoslaviji totalno razjedinjena. Kapitalizam je kroz nacionalizam uspio da ideoloski u velikoj mjeri zatruje odnose izmedju nasih naroda. Ici cu cak toliko daleko i reci da smo postali pravi poligon za ispitivanje raznih oblika i stepena mrznje. Dali smo im mogucnost da na nama provjeravaju koliko smo mi kao narod, ali i radnicka klasa, spremni da vjerujemo u nacionalizam, nacionalne saveze, kapitalisticke institucije itd. Da apsurd bude veci oni sada nas uce da zivimo zajedno i pokazuju nam sta je BRATSTVO – JEDINSTVO, a mi smo ga stvorili. Koliko dugo cemo to mirno bez ikakve reakcije posmatrati?

Kapitalizam sa sobom nuzno donosi rat – cak sta vise, njegova glavna karakteristika je rat i to rat svih protiv svih. Naravno, ne obavezno odmah oruzani sukob, ali rat je rat i on se u kapitalizmu vodi bez prestanka. Kao prvo, rat izmedju kapitalista samih, jer samo najbolji opstaju. Svi nastoje da budu najbolji, najveci, najjaci, iako to ni subjektivno ni objektivno ne mogu biti. Cilj je stvoriti sto vise kapitala sa minimalnim ulaganjima i onaj ko to nije u stanju da ostvari, biva jednostavno eliminisan.

Kao drugo tu je rat oruzjem – oruzje dolazi na kraju kao “jedino” rjesenje, koje je, kao i sve ostalo, tu da, bilo osvajanjem teritorija ili samom prodajom velikih kolicina naoruzanja, sluzi kapitalizmu za dalje bogacenje. Mi smo, na zalost, imali priliku da budemo istovremeno i svjedoci i neposredni ucesnici jednog takvog procesa. Rat nam je nametnut kao jedino rjesenja problema kojeg mi, u stvari, nismo ni imali. Iako nam je svijet (zapad) javno govorio nemojte ratovati (!?!), u isto vrijeme nam je, manje ili vise tajno, prodavao oruzje i potpomagao nacionalisticku propagandu.

Narod, nespreman da odlucno razdvoji dobro od zla, a sve vise pod pritiskom nacionalistickih vodja, doveden je u situaciju da se odluci izmedju rata ili zivota sa “smrtnim” neprijateljem svog naroda, odlucuje se za oruzje i zeli da “jednom zauvijek” uzme “svoju sudbinu u svoje ruke”! Kakve li ironije u odluci tog istog zapada, da nas sad uci zajednickom zivotu. Do punog izrazaja dolazi pouka one stare narodne izreke: “Zavadi, pa vladaj!”

Svijet je od srba napravio crnog vraga i krivce za sve, od slovenaca i hrvata nevine i naivne zrtve (koje je zapad vec progutao, a da ovi to jos nisu ni primijetili, a osjecaju se nezavisnim i sigurnim), muslimanima-bosnjacima se “uvukao” da bi imao makar jednog keca u rukavu u pregovorima sa islamskim zemljama, predao Makedoniju na milost i nemilost Albaniji, Grckoj i Bugarskoj i prepustio Kosovo propasti neznajuci sta da se napravi.

A mi to sve treba mirno da gledamo, kao da se to nas nista ne tice.  Hocemo li ikad doci svojoj pameti?

16.07.2007.

Naprijed drugovi....

U Jugoslaviji se nije trebao desiti rat.

Kriza jeste postojala, i to kako politicka, tako i ekonomska. Cak sta vise, misljenja sam da je politicka kriza proizasla iz ekonomske, koja je, opet, bila daleko veca, nego sto smo mi toga tada bili svjesni. A za tu ekonomsku krizu je (ja ne odustajem od svog ubjedjenja) kriva iskljucivo birokratija. U momentu kad nije imala drugih sredstava da opstane na svojim pozicijama, birokratija je izabrala nacionalizam, kao orudje za ocuvanje svojih ciljeva. Taj nacionalizma joj je izmakao iz kontrole, postao samostalan (jer je, na zalost, pao na plodno tlo) i vidimo do cega nas je to dovelo.

A kako je pocelo? 

Ako napravimo  jednu malu retrospektivu dogadjaja iz nase novije istorije 1945 – 1990. Iz toga se moze naslutiti kako su rasli antagonizmi izmedju jugoslavenskih republika. Medjutim, samo je nagadjanje razgovarati o tome, da li bi se Jugoslavija zbog tih antagonizama raspala ili ne i da li bi oni sami doveli do rata ili ne.

Vratimo se ekonomskoj situaciji i to u godinu 1974. Na svjetskom trzistu je doslo do pravog „naftnog soka“ sto se, naravno, moralo odraziti i na nasu privredu – niti jedna svjetska privreda nije do te mjere nezavisna, da ima slobodan pristup svim izvorima energije, pa ni nasa. Polako je pocelo uzimanje veoma nepovoljnih kredita od zapadnih sila. Pocetkom 1980. Jugoslavija je postala i clanom poznatog MMF-a i pocela sa uzimanjem kredita koji nisu bili mali, a sa sobom su nosili i velike kamate. Osim toga taj isti MMF je od jugoslavenske vlade zauzvrat trazio vise “usluga”: smanjenje plata nerentabilnim preduzecima, ukidanje kontrole cijena, povecanje kamatne stope i devalvacija dinara za 25%. Da li se to moglo izbjeci, pitanje je? Pored ovoga, vece jugoslavenske banke su bile potpomognute stranim kreditima i data im je mogucnost da zatvaraju manje nesolventne banke koje su davale zajmove neprofitabilnim preduzecima.

Ubrzo je pocelo izbijanje strajkova, a jedan od prvih je bio u Makedoniji 1984. godine, kada je oko tristo radnika dugih 46 dana uspjesno strajkovalo protiv nasilnog otpustanja, smanjenja plata, ukidanja samoupravljanja i u ime masa protiv “birokratske mafije” preduzeca, kako su je jos tada nazvali. Medjutim, pokusaji smanjenja plata su se nastavili u cijeloj Jugoslaviji. Vec 1985. godine je administracija (moderniji naziv za birokratiju) luke Kopar proglasila smanjenje plata zbog navodne nedovoljne iskoristenosti kapaciteta luke. Ovaj strajk je dva dana kasnije razbijen otkazima i upotrebom milicije protiv vodja, ali je imao odjeka sirom Jugoslavije. Tokom strajkova koji su slijedili, sindikati, koji su bili kontrolisani od strane republickih i drzavnih organa, su u velikoj mjeri diskreditovani. U Sloveniji je tako strajkovalo nekoliko velikih fabrika i radnici su vratili svoje sindikalne knjižice. Na Kosovu su strajkovali rudari, dijelom protiv korumpiranih sindikalnih vodja koje su time natjerali i na ostavke.

Pocetkom 1986. bila je smijenjena vlada Milke Planinc zbog nesposobnosti da nametne ostre programe MMF-a. Novoizabrana vlada premijera Branka Mikulica je obećavala sestomjesecno zamrzavanje plata i skok cijena. To se, medjutim, nije desilo. Radnici su se izborili za povecanje plata od 8% preko plana za tu godinu. Vlada je bila prinudjena da ponovo devalvira dinar i donese novi zakon o bankama koji je bio tako kreiran da onemogucavanjem dodjele kredita natjera nerentabilna preduzeca na bankrot.

Poslije toga slijedi cuveni “slucaj” Agrokomerc. Utvrdjeno je da je ovo preduzece prakticno stampalo novac za svoje potrebe i to u velikim kolicinama (po nekim procjenama oko 300 miliona dolara). U Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu (dakle, u najnerazvijenijim krajevima) je vecina banaka dovedena do stecaja, a i propala su i mnoga preduzeca. Nezaposlenost je u Jugoslaviji tada relativno brzo skocila na oko 1,2 miliona ljudi, sto za jednu zemlju sa tada 24 miliona stanovnika nikako nije malo. Inflacija je ubrzano rasla i tada je iznosila oko 130%.

Pocetkom 1987. godine slijede novi strajkovi kao odgovor na odluku vlade da zamrzne plate, a poveca cijene na domacem trzistu. U roku od mjesec i po je u cijeloj zemlji organizovano 80 strajkova bez najave! Posebno veliki broj se desio u Hrvatskoj. Vlasti tada cine gresku za greskom, a jedna od njih je i prijetnja strajkacima da ce biti otpusteni i da ce doci do intervencije vojske. Strajkovi su, medjutim, i dalje rasli. Jedan od primjera je i strajk u ugljenokopu Labin, koji je trajao 30 dana. Rudari su tada trazili ponistenje svih poskupljenja, porast plata za 100% (tada je takav zahtjev bio uobicajen) kao i promjenu uprave sindikata. Iz straha od prosirenja strajka sefovi su dozvolili porast plata za oko 40% i otpustili jedan dio funkcionera. Dakle, takve stvari se mogu postici, a rudari su bili slozni od prvog do posljednjeg dana.

Prosirenje strajkova je islo dalje, pa su tako strajkaci prelazili na nove lokacije – ispred Republickih parlamenata. Oko 10.000 radnika tvornice obuce “Borovo” stupa u strajk, a njih oko 5.000 odlazi za Beograd zahtjevajuci povecanje plata i ostavku direktora i cijelog rukovodstva. Osim toga oni nisu isli u Beograd da ispred Saveznog izvrsnog vijeca zastupaju samo svoje interese, nego da podrze sve ostale strajkove i strajkace i da pozovu cijelu Jugoslaviju na generalni strajk. Tada je to bio jedan strasno bitan raskid sa dijeljenjem strajkackog pokreta po republikama.

Krajem 1988. dolazi do izbijanja novog talasa strajkova, ovaj put vecinom u rudarskim i transposrtnim preduzecima Srbije i Bosne i Hercegovine. To je bio direktan odgovor na zakon o preraspodjeli prihoda, koji je tada donio SIV, a koji je trebao da dovede do smanjenja plata. Kako tih mjeseci strajkovi nisu jenjavali (posebno su ostri bili u Crnoj Gori), a vlada AP Vojvodine je imala toliko hrabrosti da prizna svoju nemoc i podnese ostavku, isto se desilo i sa saveznom vladom, oformljena je nova vlada u decembru te godine, koju je vodio premijer Ante Markovic.

Markovic stupa na scenu sa svojim originalnim programom oslobadjanja cijena, restriktivnih kredita i devalvacije dinara. U privatnom sektoru je to naislo na relativno pozitivne reakcije, ali je trpio drzavni sektor i velika preduzeca. Slijede novi talasi strajkova vec pocetkom 1989. godine sa poznatim zahtjevima o povecanju plata za 100%. Krajem iste godine oko 650.000 zaposlenih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji proglasava strajk protiv vladine politike. Direktori preduzeca su se “predali” i poceli sa udovoljenjem zahtjeva radnicima. Talas propadanja preduzeca je zahvatio i Sloveniju, gdje se veoma brzo pojavljuje i znacajna nezaposlenost. Vlasti u Srbiji su tada ignorisale odluku vlade o zamrzavanju plata i ubrzo dolazi do izjednacavanja prosjecnih prihoda sa onima u Sloveniji, iako produktivnost nije bila povecana. Strajkovi idu dalje, a strajkaci imaju i nove zahtjeve – isplacivanje plata u njemackim markama. Te godine se u do tada najvecoj mjeri “budi” Kosovo. Izbijaju strajkovi, srednjoskolci i studenti bojkotuju nastavu. Dolazi do ukidanja autonomije u AP i uvodjenja vanrednog stanja.

Strajkovi u Jugoslaviji su bili jedinstveni i po svojoj medjusobnoj solidarnosti. Bili su nezvanicni i vrlo aktivni, a poklanjalo se puno paznje onemogucavanju onih koji su pokusavali da slome te strajkove. Dakle, svi za jednog, a jedan za sve! Jedan od razloga lezi i u tome sto je sindikat pred kraj 80-ih otvoreno bio dio drzavne birokratije, tako da se radnici nisu zadovoljavali zapadnim modelom – izlaskom na ulice, povratkom kuci i cekanjem da sindikat rijesi sve probleme.

Birokratija, koja je kroz strajkove bila direktno napadana, trazila je mogucnost da se odbrani. Tu mogucnost je trazila i nasla u nacionalizmu i nacionalistima. Naime, bilo je dovoljno zametnuti “kavgu” time sto su plate vece u Sloveniji nego u ostalim republikama ili sto svi prihodi idu za Beograd, a ne u druge dijelove zemlje itd. Birokratski aparatcici su bili cijelo vrijeme ubijedjeni da sav taj nacionalizam imaju u saci i da ga kroz revolucionarne parole mogu ugasiti kad god to pozele. Napravili su “racun bez krcmara”. Nacionalizam se rasplamsao u najgorem mogucem obliku. To i takvo predstavljanje stvari od strane birokratije u Jugoslaviji, nacionalisti su iskoristili tako sto su na sebe preuzeli ulogu narodnih predstavnika. Oni su postali “glas naroda” koji je bio godinama gusen od “zlih komunista”, a bili su potpomognuti sve losijom ekonomskom situacijom. Ekonomske podjele medju regijama i republikama su rasle. Dolazi do netrpeljivosti i medju radnicima uz parole “Slovenci i Hrvati su privilegovani”, a “Srbi i Crnogorci nece da rade”. Dalje je, na zalost, poznato!

Drugarice i drugovi, htjeli mi ovo sve prihvatiti ili ne, to su cinjenice.

Nas zadatak treba da bude analiza toga svega i prevazilazenje svega negativnog, a preuzimanje pozitivnog. Dakle, i dalje sam misljenja da nam pronalazenje i dokazivanje krivice i krivaca oduzima vrijeme, a ne cini nas sretnim.

 Svako trazenje krivaca vodi nas sve dalje i dalje u proslost, koju treba da ostavimo iza sebe.

NEKA FRANJO TAHI, MARKO KRALJEVIC I MUSA KESEDZIJA I SVI ONI, POZNATI I NEPOZNATI OSTANU TAMO GDJE JESU. MI MORAMO DALJE!

ZATO, NAPRIJED DRUGOVI!

11.07.2007.

"RATOVI NA PROSTORU BIVŠE JUGOSLAVIJE"

"UVOD U GLOBALIZACIJU RATOVA"

I.
"Uzroci ratova na prostoru bivše Jugoslavije svakako su diso-lucioni procesi u jugoslavenskom društvu, koji su korespondirali s urušavanjem socijalističkih uređenja na istoku Evrope i u Sovjetskom Savezu, nekad "prvoj zemlji socijalizma", jednoj od dvije supersile koje su bile predvodnice vojnopolitičke podjele svijeta i "hladnog rata" nakon Drugog svjetskog rata.

Da se nije raspao socijalizam u zemljama sovjetskog bloka, vjerojatno se ne bi raspao ni socijalizam u Jugoslaviji, koja je od tog bloka 1948. godine bila osuđena i odbačena, a koji je - taj socijalizam u Jugoslaviji - uvelike postao specifičan i po institucionalnim rješenjima i po proklamacijama (samoupravljanje, nesvrstanost, odnosno ne-pripadanje dominantnim vojno-političkim blokovima).

Onoliko koliko je i u Jugoslaviji iščezavala socijalistička perspektiva, odnosno onoliko koliko je i ona, kao etnički složena zajednica, sa šest etnosa koji su bili i konstituensi njezinih šest federalnih država - članica, postajala neotporna na "tranziciju" iz socijalizma, onakvog kakav je bio, u kapitalizam, onakav kakav će biti, događala se i etno-nacionalizacija društva ili društava(termin Silvana Bolčić), a koja se izrazila i u provalama nasilja i ratovima.

U svijetu, a i na samom prostoru bivše Jugoslavije, već se pojavilo, ugledalo svjetlo dana, najmanje hiljadu i po knjiga (doduše, nitko još nije sačinio potpunu bibliografiju) o tome što se to sve zbivalo i zbilo na prostoru od Triglava do Ðevđelije u vremenu od 1991. do 2007. godine, a da uprkos tome nedostaju iole pouzdani odgovori.

A održano je i bezbroj skupova, koji su organizatori naslovili "Ratovi u Jugoslaviji 1991.-1999.", na kojima se tragalo i još traga za istinom.

Kao što to čine i drugi, a u situaciji kada nam mnogo toga što se zbivalo, a nije bilo pred očima javnosti, i do danas ostaje nerazotkriveno, i ja ću u ovoj prilici više iznositi tvrdnje na osnovu vlastitog uvida u to kako su stvari stajale i kako stoje, pa i kako bi mogle stajati, nego što ću se upuštati u moguće redanje detalja iz mozaika zbivanja, a koji se mogu ilustrirati navođenjem već poznatih činjenica i citiranjem raznih izjava.


Iznijet ću, zapravo, deset svojih teza koje neću posebno obrazlagati.

Prvu sam tezu:
već uvodno izrekao, a sažimam je u slijedeću konstataciju:

Bivša se Jugoslavija ne bi raspala, da se nije raspao istočni, sovjetski vojno-politički blok, kojem ona inače nije pripadala, već je bila something between, pa je upravo bipolarna struktura svijeta bila i brana njezinoj dezintegraciji.

Jedan je vojno-politički blok, naime, vodio računa da onaj drugi blok Jugoslaviju ne "proguta" ili pak "razvali".

Druga  moja teza:

Bivša se Jugoslavija ne bi raspala da to nije želio Zapad, kao pobjednik u hladnom ratu, kao blok koji je uspio da iscrpi i obori protivnika i bez vrućeg rata.

Štoviše, Zapad je radio na slabljenju i dezintegraciji i bivše Jugoslavije daleko prije nego je došlo do rušenja Berlinskog zida, samo što mu je to bio sekundarni cilj u odnosu na dezintegraciju i raspad Sovjetskog Saveza i njegovog vojno-političkog bloka.

Treća  teza:

Do osamostaljenja četiri članice nekadašnje šesteročlane federacije i neželjene samostalnosti federacije dvije preostale članice, koje su do daljnjeg ostale zajedno, došlo bi i da nije bilo snažnih nacionalističkih pokreta koji su tu šesteročlanu federaciju iznutra rastakali, iako su ti pokreti skrivili krvave sukobe, kojima možda još i nije kraj.

Jer, jedino u ratovima koje su raspirili ti su nacionalistički pokreti svoj zajednički poraz u Drugom svjetskom ratu mogli pretvoriti u svoje međusobne "pobjede", ali i u pobjedu nad jedinstvenim antifašističkim i antinacionalističkim pokretom koji ih je bio porazio i koji je narode Jugoslavije bio povezao vizijom zajedničkog života, u njihovoj ravnopravnosti, a u socijalističkoj perspektivi.

Četvrta teza:

Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, a može ih još biti, predigra su ili uvertira u ratove koji će se bar u idućih pola stoljeća odigravati diljem svijeta, u procesu "mrvljenja" čovječanstva možda i u oko 500 etničkih ili nacionalnih država i državica, a kako bi najmoćnija država na svijetu SAD, predvodeći savez sedam-osam moćnih država, ili i sama, postigla tzv. globalizaciju po svojoj mjeri i u svom interesu.

Nekadašnji generalni sekretar Ujedinjenih nacija Butros Gali prognozirao je da bi se u svijetu moglo pojaviti i 400 nacionalnih država.

No, sada je već 197 članica Ujedinjenih nacija, a velika većina njih nije nacionalno homogena i u načelu je podložna cijepanju.

Nitko, dakako, i ne pomišlja na osamostaljenje bilo koje od 50 država SAD, a bogme niti na otcjepljenje bilo kojeg dijela Velike Britanije, Francuske, Kanade, Italije,Njemačke, Japana.

Ali ne samo što se pomišlja na "čerupanje" Rusije, već se na to i išlo u vremenu prije 11.septembra 2001. godine (da bi se sada hrvanje s njom ubacilo u kolotečine svjetskog antiterorističkog saveza).
A i Kinu bi se rado vidjelo dezintegriranu, uz to što se podržava nezavisnost Tajvana.

Ni jedna druga teritorijalno i demografski velika zemlja (Indija, Indonezija, Pakistan, Brazil, Nigerija) nije izuzeta iz planova moćnog i moćnih kontrolora i upravljača sada ne više bipolarnog svijeta, da ju se, ako zatreba, izloži dezintegraciji, putem izazivanja kriza i upravljanja krizama, a i raznih oblika i metoda pritisaka i iznurivanja.

Peta teza:

Zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije ne samo da su održala već su i osnažila jedini preostali moćni vojni savez na svijetu, NATO, te mu omogućila da formulira novu doktrinu, u ime koje prisvaja sebi pravo da silom oružja intervenira gdje god to poželi, osim u Kini, koju je nemoguće iole trajnije pokoriti, a i u Rusiji, kako god je ona bačena u prašinu, jer bi time bio izazvan i svjetski termonuklerani rat.

"NATO" je pribjegao i humanom militarizmu (pojam Chomskog) u slučaju napada iz zraka na vojne i civilne ciljeve u doskorasnjoj SR Jugoslaviji.

Nakon 11.septembra 2001. godine, a u kontekstu i skorasnjeg bombardiranja Afganistana, koje SAD izvodi tek uz neznatnu potporu Velike Britanije, NATO, izgleda, neće toliko trebati jedinoj današnjoj supersili, kako bi bombama i raketama sređivala stvari po drugim kontinentima, ali on u svakom slučaju ostaje instrument za držanje Evrope u političkoj pa i svakoj drugoj pokornosti.

Šesta teza:

Strane intervencije na prostoru bivše Jugoslavije, koje su u početku bile diplomatske i stražareće u vojnom smislu, da bi se 1995. godine pretvorile i u vojne intervencije NATO-a, te onda i u raspoređivanje oko 80.000 (sada nešto manje) stranih vojnika u BiH, na Kosovo i u Makedoniju, evidentno su, dakle, poslužile za učvršćivanje dominantne pozicije jedine supersile na čitavom starom kontinentu, odnosno za dovođenje cijele Evrope u položaj političke kolonije "Ujka Sama", za istjerivanje sada bez sumnje dovoljno pokorne i nekomunističke Rusije iz same Evrope, a još više za suzbijanje jednog novog njemačkog Drang nach Ostena,  doduše, ne više topovima i tenkovima već osvajanjem i kontrolom tržišta.

Sedma teza:

Sudbina naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije u posljednjihpetnaestak godina, a dakako ne samo njihova sudbina, premda je nekako u svijetu bila posebno zapažena (usprkos dugotrajnoj karanteni u koju je stavljen Irak, polustoljetnom jadu Palestine, te epizodama Ruande, Somalije, Sudana, Siera Leonea, Indonezije, a sada i "pacifikacije" i "demokratizacije" Afganistana), bjelodano pokazuje da vrijeme poigravanja sudbinama malih zemalja i naroda nije prošlo, te da o njihovom samoodlučivanju ni danas ni sutra nema ni govora.

Ako su narodi koji su živjeli u granicama bivše Jugoslavije neko vrijeme i mislili da su, ujedinjeni u federaciji, i ravnopravni i suvereni, u svijetu priznati i poštovani, sposobni za neku kreaciju, a ne jedino za destrukciju u međusobnim kavgama, sada su već osjetili da sami ni o čemu bitnom ne odlučuju, kako svaki u svojoj formalno suverenoj državi, tako i svi zajedno u regiji pod međunarodnim protektoratom.

Osma teza: 

I na primjeru naroda i država na prostoru bivše Jugoslavije, kao i na primjeru svih tzv. tranzicijskih zemalja, pokazuje se i već se pokazalo da tzv. tranzicija vodi jedino u divlji kapitalizam svjetske periferije, u razaranje umjesto u razvoj proizvodnih snaga, u pauperizaciju tj. osiromašenje velike većine ljudi umjesto u blagostanje, u demokraturu umjesto u demokraciju.

"Tranzicija" nije ništa drugo nego prevođenje zemalja, u kojima se urušio državni socijalizam (a jedino u bivšoj Jugoslaviji socijalizam se bio počeo deetatizirati) u zemlje strukturalne nerazvijenosti unutar današnjeg procesa globalizacije, to jest podvrgavanja najzad cijelog globusa potrebama i interesima "centra" kapitalizma za prisvajanjem viška vrijednosti mimo barijera nacionalnih tržišta, a na svjetskom tržištu.

Deveta teza:

Narodi i sada formalno suverene države na prostoru bivše Jugoslavije, svatko ponaosob i svi zajedno, a strpani u "crnu rupu" Evrope, našli su se, eto, na "bespuću (ili bespućima) povijesne zbiljnosti" (da upotrebimo nebuloznu krilaticu Franje Tuđmana); umjesto da u svojim više ili manje etnički čistim nacionalnim državama počnu živjeti u blagostanju, sve više njihovih pripadnika i građana kao da žele da pobjegnu iz svoje domovine, otadžbine, tatkovine, sa babovine, iz svog etnosa, roda i plemena;  dakako, velika većina nema kamo da bježi niti može, a na stranu to što se ako ne velika a ono apsolutna većina u svakom narodu još hrani domoljubljem i rodoljubljem i napaja mržnjom prema onima s kojima se do jučer živjelo u zajedničkoj kući.

Deseta teza:

to što se dogodilo i događa narodima i državama na prostoru bivše Jugoslavije jest lokalno, ali je izvedeno iz globalnog, pa je utoliko ono što se ovdje događalo i dogodilo epizoda u globalnom slijedu stvari; bivša Jugoslavija činila je tek 549. komadić svjetskog kopna, a u njoj je živjelo tek 0,65 % svjetskog stanovništva; sada posvađani ili bar međusobno distancirani, a formalno samostalni, svi su narodi i sve države višestruko sitniji, toliko sitni da u globalnim razmjerima nitko za njih i ne zna i ne mari osim kao za objekat ili objekte patronatstva, a zbog lošeg ponašanja."



II


"A što su narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije dobili, a što su izgubili u proteklih petnaestak  godina međusobnih ratova i stranih vojnih intervencija, raspadom šestočlane federacije i proklamiranjem samostalnih država?

Prvo,

Dobili su tranziciju, to jest proces povratka iz još nerazvijenog socijalizma u kapitalizam prvobitne akumulacije, uz institucionalne reforme koje bi trebale dovesti do uspostavljanja jedino privatnog uz nešto državnog vlasništva.

Drugo,

Dobili su višepartijsku demokraciju, koja se nevjerojatno rascvjetala:

Na prostoru bivše Jugoslavije danas postoji najmanje oko 600 političkih partija, dok je u vrijeme  "komunističkog jednoumlja" postojala samo jedna, tobože svemoćna, mada se raspala od nemoći, a u njoj su bili bezmalo svi koji danas predvode sve te brojne partije.


No, da s demokracijom na ovim prostorima ne stoji baš najbolje pokazuje i poruka koju je svojedobno uputio glavni tajnik NATO-a Robertson (netom što je došao na tu dužnost, u jesen 1999. godine):

"NATO će osigurati demokraciju na Balkanu!"

Bogme, NATO tu demokraciju, pa ma kakva da je, osigurava sa nekoliko desetina hiljada vojnika u BiH, na Kosovu i u Makedoniji.

A ako zatreba, on će vojnike poslati i drugdje diljem "zapadnog Balkana".


Ako ne svi, a ono neki narodi koji su živjeli u bivšim članicama bivše Jugoslavenske federacije sada su sretni ili glume da su sretni u svojim međunarodno priznatim nacionalnim državama.

To se posebno odnosi na Slovence i Hrvate, a ne, recimo, i na Makedonce.

U Bosni i Hercegovini zasad, izgleda, nisu sretni ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati.

Srbi i Crnogorci ostadoše u krnjoj Jugoslaviji, ali se i oni posvadjase i razdijelise.

Albanci nemaju baš razloga da se osjećaju dobro u kosovskom protektoratu, a na jugu Srbije, te u Makedoniji ne prestaju sa diverzijama i pobunama protiv srpske i makedonske države.

Srbi su u većini silom ili milom otišli iz Hrvatske.

Njihov se broj u Bosni i Hercegovini prepolovio.

Na Kosovu ih je ostalo nešto malo u faktičnim rezervatima pod stranom zaštitom. 

Zadnje ocijepljena Crna Gora najmanja po broju stanovnika i po teritoriji, a uz to nacionalne manjine čine polovinu njezinog stanovništva.

Ako smo realisti pa uzmemo da je Kosovo, pod upravom UN i u zagrljaju NATO-a, već otišlo iz Srbije, onda, doduše, pripadnici nacionalnih manjina čine desetinu njenog stanovništva. (citaj Srbije) 

Bošnjaci - Muslimani Bosnu i Hercegovinu drže, izgleda, najviše svojom, ali je ona zasad više međunarodni protektorat nego iole realna i suverena država, a nije i ne može biti ni jednonacionalna već tronacionalna, mada tamošnji Hrvati i Srbi svoju sudbinu više vežu za države u kojima žive njihove nacionalne matice, Hrvatsku i Srbiju.

Makedonija je svakako nacionalna država makedonskog naroda, no nad njom i dalje vreba opasnost izbijanja rata između Makedonaca i Albanaca, koji je inače nedavno već bio izbio i jedva je ugašen nastojanjima izvana.

Dakle, tu su dvije nacionalne države, koje su uspjele provesti etničko čišćenje (Slovenija ispod žita, poslovenčivanjem "južnjaka" ili uskra-ćivanjem državljanstva, a Hrvatska raznim diskriminacijama, te "Blje-skovima" i "Olujama"). 

Cetiri države (Srbija, Crna Gora, BiH i Makedonija) su dalje nacionalno složene, ali priča o njima možda još nije završena.

Svi su se narodi u bivšoj Jugoslaviji osjećali ugnjeteni i od drugih ugroženi.

Za neke je ona bila "vještačka tvorevima" (takvom ju je na jednom skupu u Rimu 1993. godine označio i Kiro Gligorov), zabluda, tamnica, a sada neki uživaju ili bar misle da uživaju u svojim nacionalnim državama, dok drugi još uvijek snuju da se u njima ipak nađu; ispunjeni mržnjom i podozrivošću prema drugima, žele da se konačno i za svagda razgraniče, mada granice nitko s nikim još nije konačno utanačio.

Sve se države - (krvo) sljednice bivše Jugoslavije nude Evropi i za njom silno čeznu, kao da u Evropi nisu odvajkada; dvije uporno dokazuju da nisu na Balkanu i da s Balkanom njihova duhovnost i kultura nemaju nikakve veze (ne i trgovina!), a cetiri s Balkana ne mogu nikako pobjeći i kada bi htjele.


Kako sada stvari stoje, jedna od njih, Slovenija, u Evropsku uniju je primljena, a ostale, uključujući i Makedoniju i Hrvatsku koje su sa EU potpisale sporazum o pridruživanju, tko zna kada, i vjerojatno zajedno, a kada se i ako se posve urazume po evropskim mjerilima.

A što su u proteklih petnaest (i više)godina narodi i države na prostoru bivše Jugoslavije izgubili?

Većina je izgubila dosta ljudi i dosta teritorija.

Slovenaca gotovo da i nema u drugim zemljama koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije.

Hrvata gotovo više i nema na 80 posto teritorija BiH.

Broj Srba u Hrvatskoj spao je na jednu trećinu, u Bosni i Hercegovini na polovinu, na Kosovu na petinu.

Albancima ne cvjetaju ruže u dijasporama koje su imali po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

U ratovima i etničkim čišćenjima 1991.-2001. godine ukupno je nepo-sredno stradalo ili pogođeno četiri do pet milijuna ljudi.

Radi se o poginulima, ubijenima i ranjenima, prognanicima i izbjegli-cama, raseljenima, onima kojima su popapljene kuće i uništena imanja.

Društveni proizvod je negdje pao i na razinu iz oko 1960.godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine.

Uvelike je provedena dezindustrijalizacija.

Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost.

Došlo je do unazađivanja svih sadržaja ranije već dostignutog civilizacijskog života, uz povratak na rođačku povezanost, koja se "modernizira" u pravcu klanovsko-mafijaškog organiziranja.

Broj nezaposlenih povećao se sa oko 700.000 na više od tri milijuna.

Broj penzionera više se nego udvostručio.

Oko šest od oko dvadeset četiri milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.

Nastali su veliki lomovi u vrednosnim orijentacijama; u prvi plan su izbile etnička i vjerska pripadnost, no posrijedi je bila i još je "populistička mobilizacija" u korist etnosa i vjere, a na što su zaigrale staro-nove političke i kulturne elite.

Kakva je pak bliža budućnost ljudi i naroda na prostoru bivše Jugoslavije?

Usudio bih se reći:

Ona će biti u znaku nesposobnosti i nemogućnosti odlučivanja o sebi, svojim interesima i poslovima, u znaku relativne dugotrajnosti protektorata moćnika izvana, a u banana-republikama.

Sve će se drastičnije osjećati posljedice "divljeg kapitalizma".

Ako prostor bivše Jugoslavije ponovo ne integrira Evropa, ne u smislu bilo kakve nove državne zajednice, javljat će se novi sukobi, čak i oružani.

No, ostaje otvoreno pitanje, da li će se integrirati i Evropa, pa u tom smislu uzeti pod svoje i cijeli ovaj prostor, ili će i ona kao kontinent u neku ruku ostati politička kolonija jedine supersile SAD, koja svijet  zasad uređuje po svojoj volji i u skladu sa svojim interesima."

10.07.2007.

Raspad SFRJ Istina broj 7....

Dok se vecina stanovnistva Hvatske lomila oko toga dali da ostanu u Jugoslaviji, separatiste u Hrvatskoj su vodili najekstremniji elementi (citaj pronacisticke ustase).

Novinar New York Times-a, Em Rozenthal je pisao:

"Hitler nije imao lojalnije saveznike i voljnije ubice od fasista u Hrvatskoj".

Sada su se vracali poslije pedeset godina iz onoga sto je trebalo biti njihov konacni poraz.


Opce poznato da je A. Hitler smatrao Jugoslaviju kao vjestacku tvorevinu omrazene Versajske mirovne konferencije.

Da bi je kao takvu unistio stvorio je marionetsku drzavu, Veliku Hrvatsku, kojoj je pripadala i BiH, na celu sa fanatickim fasistickim vodjom Pavelicem.

Isti taj koji je ucestvovao u zavjeri u kojoj je ubijen kralj Aleksandar u Marseju 1934.


Pavelic je izabran za vodju od strane nacisticke Njemacke najvise zbog njegove sloznosti sa Hitlerom oko "konacnoga rijesenja" za Jevreje.

I on nije krio da zeli taj plan upotrijebiti na podrucju Jugoslavije.

Cak sta vise "konacno rijesenje" je modificirano tako da se odnosilo, pored Jevreja, i na Srbe, Rome, komuniste i sve ostale koji bi se suprostavili nacistickoj Njemackoj, Velikoj Hrvatskoj ili Italiji.


Simon Visental, koji je godinama trazio ustaske bjegunce zajedno sa ostalim nacistickim ratnim zlocincima, rekao je u jednome intrvjuu:

"Moram priznati, opsjednut sam kriminalnim karakterom nezavisne drzave hrvatske.

Cak su i Njemci bili zgrozeni zlocinima koji su se tamo desavali."

Koliko je civila tamo stradalo?

Hitlerov izaslanik za Balkan, Herman Nojbaher, zapisao je sledece:

"Ustaske vodje se hvale da su samo pravoslavnih Srba pobili oko milion.

Po mojoj procjeni i na osnovu istrage taj se broj krece oko 750 000."

Vecina je stradala u logorima kao "Radna Sluzba Ustaske Odbrane Sabirni Logor broj III" bolje poznat kao Jasenovac ali se mora navesti da nije samo rijec o Srbima vec svima onima koji nisu bili na njihovoj strani ukljucujuci i Hrvate.

Unistenje Srba, Jevreja i Cigana u Sarajevu je bio glavni zadatak muslimanskih vlasti koje su, uz odredjen broj izuzetaka, saradjivale sa Trecim Rajhom i NDH.

U okupiranoj BiH, koja je takodje bila pod patronatom Njemacke, odnosno dio NDH, postojalo je snazno muslimansko krilo koje je bilo jako anti-zapadno orijentisamo.

To je krilo predstavljao jerusalimski muftija.

Poznat za svoje zestoke napade na zapad.

On je bukvalno doveden na vlast u Sarajevo gdije ga je docekala odusevljena masa.

Ovdje je dobro napomenuti da je ova saradnja bio vise nego ista odgovor srpskom stanovnistvu, ili osveta ako hocete, za proganjanja i kasapljenja muslimana iz Hercegovine, Istocne i Centralne Bosne, Sandzaka i Crne Gore, od strane cetnickih paravojnih formacija pod vodstvom "royaliste" Dragoljuba Mihajlovica, bolje poznatoga kao Djeneral Draza.

Po zavrsetku II. svjetskoga rata, BiH I Hrvatska se nikada do kraja nisu odrekle svoje nacisticke, niti se Srbija i donekle Crna Gora nisu odrekli svoga dijela mracne i neljudske proslosti.

Svi su ti ekstremni desnicarski dijelovi ostali sakriveni i zamrznuti ispod Titove politike bratstva i jedinstva.

1980, poslije smrti Druga Tita, isti su se ti zamrznuti ekstremni djelovi poceli polagano odmrzavati.

Desnicarske emigrantske organizacije su pocele da izlaze u javnost.

U New York Times-u je izmedju ostaloga i clanak u kojem se govorilo kako Jugoslavija nece prezivjeti.

Uz clanak je objavljena karta na kojoj je cijela Bosna prikazana kao dio Hrvatske.

Ta je mapa skoro indenticna onoj nacistickoj kreaciji (NDH).


1990-te, dok je komunizam nestajao u Evropi, hrvatski su separatisti usmjerili svoju nadu ka bivsem generalu u JNA, Franji Tudjmanu, koga je 70-tih godina Tito zatvorio zbog izrazitoga nacionalizma.

Poslije izlazka iz zatvora, dok je Tito jos bio ziv, on se tada okrenuo ili zalagao za rasisticku formu nacionalizma.

Umjesto da po izlasku iz zatvora radi ono sto bi se ocekivalo od disidenta i da kaze zbogom komunizmu, on je rekao to sve nema velike veze sa rezimom vec da su Srbi krivi za sve.

Tudjman je za svoj dolazak na vlast dobio znacajnu pomoc iz inostranstva.

"Njemacka tajna sluzba je tokom 80-tih bila izuzetno aktivna u Hrvatskoj i sirom Jugoslavije.

Njen zadatak je bilo povezivanje tzv."komunistickih nacionalista" ili gradjenje mostova izmedju nacionalista kao Tudjmana i Mesica, sa ustaskom emigracijom u dijespori.

To je podrazumjevalo sve ljude od znacaja i uticaja koji su 1945 izbjegli partizane i Blajburg i naselili se po dijespori."



"CIA-ino" PREDAVANJE O BALKANU"


Tudjmanu je bilo korisno da se dogovori sa njima.

Sa obzirom na njegov ksenofobicni nastup, tu zapravo nije ni bilo problema.

Problem je tek nastao kada je pokusao da proda svoja uvjeranja Zapadu.

Uprkos svemu, uspio je u tome, djelom zato sto je imao jako dobar lobi, mnogo efikasniji od srpskoga ili bilo kojega drugoga, djelimicno zato sto je znao sakriti svoje prave namjere u pocetku.

Tudjman je cesto dovodio u neprijatnu situaciju svoga najvecega mentora, njemackoga kancelara Kohla.

Kao naprimjer knjigom koju je napisao pod nazivom "Bespuca".

U knjizi se znatno umanjuju zlocini ustaskoga pokreta i tvrdi izmedju ostaloga da je holokaust predimenzioniran.

Slijede poznati komentari kao "Hvala Bogu, moja zena nije ni Srpkinja ni Jevrejka"

Za zastavu, neki bi na zapadu rekli, Tudjman je izabrao repliku one koja se vijorila za vrijeme NDH (citaj sahovnicu).

To je sasvim netacno.

Sahovnica je bila sastavni dio i grba SR Hrvatske za vrijeme SFRJ isto kao i cetiri C (s) u Srbiji, Triglav u Sloveniji ili sunce u Makedoniji.

Tacno je da se sahovnica vijorila za vrijeme NDH ali je sahovnica bila mnogo duze u hrvatskoj istoriji nego fasizam i Ante Pavelic.

Izmedju ostaloga, barjak NDH nosi vece karakteristike sa zastavom takozvane HZ HB(Hrvatske Zajednice Herceg Bosne).

Tudjmanovi antisemitski stavovi su vjesto prikrivan njegovom retorickom podrskom Zapadu, kao i uz pomoc mocne americke agencije za publicitet "Ruder-Fin", "New York Times" je nasao mjesto za netacno obecanje generala Tudjmana da nece biti odmazde nad ne-hrvatima u Hrvatskoj a narocito Srbima, ukoliko se Hrvatska otcijepi od Jugoslavije.

U isto vrijeme Tudjman objavljuje da je "Hrvatska za Hrvate", rasisticki slogan ako hocete, koji jasno govori o pravome cilju HDZ-a a posebno se odnosio na znacajnu manjinu Srba u Hrvatskoj.

Njih nekih 18% (prije rata) ili ca. 600.000 uglavnom skupljenih u Kninu i onome sto je kasnije postalo Kninska Krajina, odnosno Srpska Krajina.

To se takodje odnosilo na mjesane brakove, Rome, Jevreje i ostale narode ili manjine.


Punih 6 mjeseci prije nego sto su pocele borbe ,Srbi su izbaceni iz vaznijih vladinih organa ,medija i policije na isti nacin kao sto je to Milosevic sproveo na svome terenu prema Hrvatima

Prvi put poslije II. svijetskoga rata, Srbi iz istocne Hrvatske su poceli bjezati preko Dunava, a sa istoka prema zapadu stizao je odgovor u vidu cetnickih paravojnih formacija koje su se redovno prebacivale na Hrvatsku teritoriju, masakrirajuci sve pred sobom i pod uzvikom istih parola iz perioda 1941-1945.

U Hrvatskoj su uvedene izjave o lojalnosti.

Tko si, sto si, za koga si?

To se odnosilo posebno na ne-Hrvate.

Oni koji nisu bili Hrvati a nisu potpisali dobili su otkaze sa posla oni koji nisu bili Hrvati a potpisivali redovne izjave bili su otpusteni malo kasnije.

Ovo se, u prvom mahu, odnosi na Srbe Jevreje i Cigane.

Tokom rata u BiH i pogorsavanjem situacije izmedju Muslimana i Hrvata, tada se ono odnosi i na Muslimane).


"Predsjednik republike Hrvatske, dr. Franjo Tudjman, dao nam je odobrenje da po prvi put formiramo naoruzane odrede, zbog zastite interesa Hrvatske Demokratske Zajednice..."

Tomislav Mercep (unapredjen u zapovjednika odbrane Vukovara)

Cilj tih odreda je uglavnom bio pljackanje i oduzimanje imovine kao i etnicko ciscenje.

Bilo kakva sumlja da je Tudjman licno naredio istjerivanje Srba iz Hrvatske rasprsena je izjavom Tomislava Marcepa, tada viseg funkcionera HDZ-a.

Isti taj ce kasnije u izvjestajima hrvatske policije biti zabiljezen kao zapovjednik odreda smrti.

Jedan od dvojice odgovornih za ubijanje neduznih civila i etnicko ciscenje Srba u istocnoj Hrvatskoj tacnije istocnoj Slavoniji (oko Vukovara i Osjeka), u jesen 1991.

Iako malo poznat zapadnoj odnosno svijetskoj stampi, Mercep je bio varnica koja je zapalila ratni pozar u Slavoniji.

Slavonija je postala nastavak krvavoga obracuna koji je ostao zaledjen od 1945, i pocetak bratoubilackoga rata u Jugoslaviji.

Mercepov glavni saradnik u tzv."odredima smrti" je bio Branimir Glavas iz Osijeka.

Za razliku od vecine "diskretnih" clanova HDZ-a, Glavas se nije ni trudio kriti svoje odusevljenje ustaskom idejom.

Jednom prilikom je pozdravljao povratak ratnih zarobljenika:

"Slobodno recite da ste ustase i jeste!

Ponosno glavu gore.."

Dok su neki francuski intelektualci pozdravljali Hrvatsku kao dio "nove Evrope” stara i poznate sile su bile na djelu

Osijek je postao magnet za neofasisticke grupe koje su se dobrovoljno borile na Glavasevoj strani.

Tu su bili britanski skinhedsi, njemacki i austrijski neofasisti i naravno sljedbenici francuskoga ekstremiste Jean Mari Le Pen-a.


Rijeci francuskoga ekstremiste

Ovo bi bio odlican trenutak, ako takav uopce postoji, navesti ostale paravojne formacije koje su skakutale po tom dijelu Hrvatske.

Rijec je naime o formacijama ili odredima smrti koji su prebacivani od strane licnosti kao Voislav Seselj, Arkan i ostalih krvolocnije zvijeri sa srpske strane.

Pod njihovom komandom obicno su bili zlikovci i fanatici iz Rusije, Ukrajine, francuske Legije Stranaca, kojekakvi zatvorenici iz Bugarske i Grcke, americki i engleski placenici itd..

A niposto se nesmije zanemariti domaci srpski fanatizam, odnosno odredi cetnika iz Sumadije kao i sire.

Oni su isto tako bili jako kreativni kada se radilo o istrebljenju hrvatskoga stanovnistva.


SAD, koje su ubrzo prihvatile njemacki pristup situaciji na Balkanu, ignorisale su nedavnu istoriju nasega podrucja i ponudile jednostavno objasnjenje za borbe koje su sada bjesnile i u Krajini.

Pomocnik drzavnog sekretara SAD-a, Richard Holbrooke, koji je prve godine rata u Jugoslaviji proveo kao ambasador SAD-a u Njemackoj, objasnjava zvanicni stav Amerike:

” Srbi su zapoceli ovaj rat.

Oni su pravi uzrok.”

Da istina je da su ekstremni Srbi bili uzrok ali samo jedan od uzroka zapletene geo-politicke situacije za koju su uglavnom neduzni civili platili svojih zivotima.

"Uzrok sukobima u Krajini je bio to sto su Srbi u Hrvatskoj i van nje jos uvjek imali ziva sjecanja na ono sto se desilo od ’41. do ’45. kada je Hitler napravio marionersku drzavu NDH.

Ljudi su se sjecali uzasa.

Stotine hiljada ubijenih ili masakriranih.

Kada je Hrvatska proglasila nezavisnost i izglasala ustav u kojem, u vrijeme, nije bilo nikakve zastite za ne-hrvatsko stanovnistvo u Hrvatskoj,  jasno je bilo da su posebno Srbi bili zabrinuti zbog toga.


Lord Carrington

Od pocetka je krivica bacena na one koji su se najvise vrtili u medijima, neobracajuci paznju uopce na istoriju i zamrsenost situacije.

Stari flashback-ovi su se vratili ( da podvucem to se odnosi na sve narode) istorija krvolocnoga Balkana se vratila.

Zasto je to tako ispalo?

Svijet je video JNA na stani Milosevica.

To je bilo u potpunosti tacno, samo sto to nije bila JNA.

JNA je ociscena od svih ne-srpskih faktora koji bi iznutra mogli osporiti "odbranu" spskoga naroda koji je citiram iz jednog od Milosevicevih govora :

"Na rubu propasti".

Milosevic se lose proslavio na Kosovu.

Neredi koji su rasturali Kosovo krajem 80-tih su ustvari postavili temelje za raspad federacije.

Milosevic koji je dosao kao ”poslanik” SKJ na Kosovo gotovo momentalno se postavio na stranu ugrozenih Srba (srpska verzija nacionalistickoga komuniste).


Nasuprot njemu nalazio se dotadasnji ambasador SAD-a u Becu, Waren Cimerman.

1989. komunikacije izmedju njih dvojice ozbiljno su naruseni, a sibolizovalo ih je neprijateljstvo Milosevica, novoga predsjednika Srbije, i Warena Cimermana.

Dosavsi iz Beca, gdije se bavio ponajvise pitanjima o ljudskim pravima, Cimermanova prva akcija je bila odlazak na Kosovo, gdje je odman prihvatio stavove albanskih separatista, zbog njihove ugrozene zivotne situacije.

To je naravno duboko uvrijedilo Milosevica koji je momentalno prekinuo sve prijateljske odnose sa SAD-a.

U ovome trenutku je dobro napomenuti da su nas dosli spasaviti stranci od nas samih.

I to ne bilo koji stranci, vec oni koji nisu ni uradili svoju zadacu prije svega.

Dijeliti Kosovo ili bilo koji drugi region na podrucju SFRJ,  nije moguce upravo zbog zapletenosti geo-politicke situacije.

Podrucje Jugoslavije moze opstati samo kao federacija.

Samo tako se moze izbjeci nepravda, krvoprolice i egzodus
.


Primjer Kosova.

Za Srbe koji su tu zivjeli od 7.stoljeca, Kosovo je bila kolijevka njihove kulture ( njihov Jeruzalem ako hocete), mijesto njihovih najsvetijih manastira.

Za bilo koga koji zeli razumjeti to podrucje treba shvatiti istorijsku zapletenost podrucja.

Srbi su kako sam naveo tu bili od 7.stoljeca.

U 19. su ih istjerali Albanci.

Zatim su Srbi istjerali Albance oko 1904, Albanci su se ponovo vratili tokom pocetkom II. Svijetskoga rata i otjerali Srbe uz pomoc Talijana ( Albanija je pripadala velikoj Italiji zajedno sa Abesinijom, dijelovima Grcke, Crne Gore, dalmatinskih otoka i Istre).

Zapad ovde krivi najvise Tita koji je, kako oni tvrde, zaustavio povratak srpskih izbjeglica na svoja ognjista i samim time su Srbi izgubili vecinu stanovnistva.

To je sasvim netacno.

Svi koji su se zeljeli vratiti su se vratili ali je jedan broj ostao naseljen u drugim djelovima Srbije zbog boljeg prosperiteta i razvoja.

Tito je ustavom iz 1974. dodjelio Kosovu status autonomne pokrajine u sastavu Srbije, da bi se situacija smirila odnosno da bi svi bili zadovoljni, ali je ta autonomija izuzetno zloupotrebljavana od strane Titovih albanskih komunistickih kadrova koji su ohrabljivali nasilje nad srpskom populacijom.


Zivot za srpsku manjinu je bio izuzetno tezak.

Albanci su insistirali na etnicki cistom Kosovu i narocito u oblastima u kojima je vec bilo malo Srba.

I Srbi su to nazvali etnickim ciscenjem sto je to ustvari i bilo.

Ovo je manje vise citat engleske istoricarke koja objasnjava situaciju na Kosovu kroz istoriju.


Vrijedno je spomenuti da je knjiga iz koje gospodja citira ili govori, je finansirana od strane njenog dugogodisnjega prijatelja Njegovoga Kraljevskoga Visočanstva Prestolonaslednika Aleksandra, Glave Kraljevske porodice Jugoslavije, ili obicnim rijecima predstavnika truloka i kapitalisticko/monarkistickoga jugoslavenstva davno umrloga i zakopanoga.

Samim time nezelim vise spominjati situaciju na Kosovu, upravo zbog ne adekvatnih ili objektivnih radova ili spisa na koje bih se mogao oslanjati kao dokaz, kao i zbog zapletenosti istorije tog podrucja gdje se nemoze naci pobjednik i gubitnik, gdje su svi gubitnici.

Kosovo je spomenuto ovdije, zato sto je upravo Kosovo ili razvoj situacije tamo doveo do uzdizanja Milosevica i rasta njegove moci.

1989.Milosevic se pojavio kao glas srpskoga naroda, odnosno srpskoga nezadovoljstva oko Kosova.

Zeleci da ojaca svoju politicku bazu, Milosevic je drzao svoje dobro poznate govore o nebeskome narodu i snazi njihovih saka sto se naravno odnosilo i na Srbe u Hrvatskoj i BiH.

On je u svome politickome pohodu bio podpomognut ”kompetentnim” kadrom, odnosno ljudskim sljamom iz Hercegovine kao Seseljom (koji tvrdi da tamo gdje su Srbi to je Srbija), Draskovicem i naravno "ratnim herojem" Karadjicem.

Ovdje isto tako vrijedi spomenuti da najgori i najkrvolocniji ljudski sljam na podrucju Jugoslavije potice iz Hercegovine.

To vrijedi i za Hrvate i za Srbe i za Muslimane.

Postoji stara izreka u narodu:

"Cuvaj se Turcina iz Stoca, Skutora iz Dolca i Vlaha sa Sokoca"

Naravno cast izuzetcima kao neljudskim vampirima sa Sumadije i iz Dalmacije koji s vremena na vrijeme iznenade, svojom krvolocnoscu, i ove iz Hercegovine.

Milosevic je po prirodi politicki oportunista, voljan da obezbijedi vojnu pomoc Srbima u Krajini i BiH, sve dok je to odgovaralo njegovome uzdizanju na politickoj sceni ili dok je to podpomagalo negove politicke ciljeve.

Naravno ta je pomoc obezbjedjena pod zastavom JNA da se svijetu pokaze da separatisti hoce podijeliti nasu otadzinu i da JNA brani neduzno stanovnistvo koje se naslo na nicijoj zemlji, odnosno "srpskoj zemlji" ako pitate Seselja i odnosi se na srpski narod. Svijetski mediji nisu posvecivali puno vremena interviuisanju tih, navodno, pripadnika JNA koji su iz nekoga cudnoga razloga pricali uglavnom vlaski, ruski i francuski (izleda da su i ruski i francuski jezici jugoslovenski dijalekti ili su, ako pitate Seselja, i Rusija i Francuska ustvari Srbija cim tamo ima Srba. 


A moze biti da je jedina kasarna JNA bila u Nisu ili sta ja vec znam).

Manevri Srpskoga lidera su samo produbili kaos koji je pratio raspad Jugoslavije.

Warner Cimerman i njegov tadasnji sef, Lorens Igelberger, su uglavnom ignorisali provokacije separatista u Sloveniji i Hrvatskoj, koji su podpomognuti Njemackom i Austrijom, i svoju paznju usmjerili isljucivo prema "nevinom" i "neduznom" Milosevicu i njegovoj bandi Hercegovaca i Šumadinaca. 

Opce je poznato da su ta dvojica "velikih politicara" i "iskusnih pregovaraca", da nezaboravim "pravednih i jako pametnih"(Cimerman i Igelberger) usvojili glediste da Srbe treba kriviti za sve dok se krivnja trebala podijeliti od pocetka naravno sa Srbima a naravno i sa njihovih kolegama 300 i 500 km zapadnije.

Isto se odnosi na americke medije kojima nije bilo u interesu baviti se istorijom ili zapletenom geo-politickom situacijom, vec u interesu prodati svoje vijest nebitno sta je istina u svemu tome.

Bacajuci citav fokus na Milosevica sasvim je skrenuta paznja sa uloge koju su igrale zapadne sile, koje su rat koji se mogao izbjeci, ucinile izvjesnim. 

Iako Milosevic nosi titulu arkitekta naoruzanih sukoba u Jugoslaviji, opce je poznato da su prve metke ispalili Kucanovi i Tudjmanovi separatisti, podrzani i naoruzani od strane Njemacke i Austrije.  

Sto je ustvari prvi problem na teritoriji Jugoslavije, i kako se moglo izbjeci etnicko ciscenje i egzosus naroda?

Zapadno Evropsko misljenje je sledece:

Jos prije okoncanja II. svijetskoga rata,. napravljene su nove republicke granice.

To je bio vrlo tajnovit i neodgovoran potez Titovoga kabineta.

Te stvari ni kasnije nisu bile predmet rasprave

U isto vrijeme podjela granica na taj nacin nikada nije bila prihvacena od strane stanovnika.

Ideja davanja znacajne ekonomske i politicke autonomije podrazumjevala je hijerarhiju u partiji a da bi se sacuvala zemlja morala se drzati ravnoteza medju tim politickim kadrovima odnosno liderima.

Tito je bio veoma vjest u okretanju jednih protiv drugih, ponekad cak ponekad tih kadrova protiv njihovoga naroda.

To je bila zamjena za demokraciju, ali prema misljenju njegovih pristasa, kao neophodna stvar jer demokracija vodi do pojave nacionalnih i etnickih partija sto bi onda dovelo do novih sukoba i novoga gradjanskoga rata.  


Ovo uopce nebih raspravljao, sami mozete stvoriti svoja misljenja o ovome.

Zelim samo reci sljedece.

Po mome misljenju takva geografska podjela nije bila mudra stvar vec pametna.

Oslanjajuci se na ideju bratstva i jedinstva i imajuci u vidu sta su ti narodi (svi narodi) prezivjeli tokom II.s.r.,novi bratoubilacki rat i etnikco ciscenje se nije moglo ponoviti i nije se smjelo ponoviti.

Pogotovo kada je SFRJ oslobodjena zajednickom borbom protiv okupatora i u toj borbi, podjednakim patnjama ostvareno bratstvo medju tim narodima.

Takodje smatram da "nacionalna" podjela stanovnistva na podrucju SFRJ nije bila zamjena za demokratiju vec demokratija.

Zastupljenost svih naroda na podrucju jedne republike osiguravalo je pravednost prema svim tim.

Po mome misljenju cijelokupna teritorija SFRJ je trebala biti jos 2 puta pomjesanija, sa ciljem da se izbjegne raspad te zemlje po nacionalnoj osnovi.

Po misljenju zapada, da bi se izbjeglo etnicko ciscenje, Tito je trebao etnicki ocistiti republike na pocetku.

Govore to neimajuci u vidu da se tu radi o ljudima a ne konzervama gulasa, koje se mogu prebaciti sa jedne police na drugu.

Pogotovo kada imamo u vidu da su na primjer Srbi u Krajini bili tu naseljeni odnosno nose korijene od 15 vijeka/stoljeca, u bjegu pred Turcima.

Govoriti o tim stvarima na taj nacin je cisto glupo, apsurdno i veoma arogantno, pogotovo imajuci u vidu da su kreatori ovakvoga misljenja Englezi, koji jos uvjek nisu "preselili”"(citaj etnicki ocistili)svoj dio naroda iz Sjeverne Irske, ako je to tako jednostavno!?

Dok je Jugoslavija klizila polako u gradjanski rat, 1991.,u Hrvatskoj su odrzana dva referenduma u istome danu.

Hrvati su se ogromnom vecinom izjasnili za ocijepljenje, dok su Srbi u Krajini u istome procentu izglasali suprotno.

Kompromis za koji se zalagala EU omogucio bi Hrvatima da se otcijepe od Jugoslavije, ali bi dozvolio Srbima u Krajini da ostanu dio Jugoslavije ili da dobiju autonomiju (u slucaju da BiH izglasa protiv ostanka u SFRJ).

Srbi koji zive u Hrvatskoj dobili bi drzavljanstvo/domovnicu kao i potpunu zastitu ljudskih prava.

U Zagrabu je hrvatski predsjednik Tudjman tada bio spreman (nevoljno) pristati na taj kompromis koji bi sprijecio zestok vojni sukob.

Ovdje se radi o odlicnoj propagandi HDZ-ovoga lobija.

Naime sva je svjetska stampa pisala o Tudjmanovom pristanku da dio Hrvatske dobije autonomiju.

To je bio potez da se situacija Krajine odgodi na neko vrijeme zato sto novoosnovana Vojska Hrvatske nije posjedovala dovoljno naoruzanja da to okonca na svoj nacin i naravno pripoji dio Hrvatske koji pripada Hrvatskoj.

Ta se situacija okoncala na "demokratski nacin" "Operacijom Oluja" kada su posjedovali dovoljno municije i naoruzanja.

Njemacka je medjutim u isto vrijeme rekla da ce priznati Sloveniju i Hrvatsku u "Titovim" granicama prije kraja 1991.

Tadasnja hrvatska vlada nije imala izbora nego ne prihvatiti kompromis, zato sto se drzava priznaje u cijelokupnim granicama.

Srbi su naravno postali ogorceni time da je prvi potez ujedinjene Njemacke bio da Srbe sa prostora Jugoslavije podjeli na najmanje tri dijela (u HR, u BiH i naravno u matici Srbiji).

Ako dvije od sest republika dobiju nezavisnost, referendum se mora raspisati i u ostalim republikama.

Sto znaci i nasu "Jugu u malome", BiH.

Ako ne doslo bi do gradjanskoga rata (Hrvati i Srbi u BiH bi ostali izolovani od svoje matice sto im naravno nije odgovaralo, plan rukovodeceg kadra HDZ-a kao i SDS-a u BiH je uvjek bio da pripadaju svojoj matici).  

Generalni sekretar UN, Perez de Kueljar, poslao je njemackim liderima pismo, upozoravajuci ih da priznjanje dovodi do propasti.

Cak su ambasadori Austrije i Njemacke iz Beograda, privatno, upozoravali protiv priznanja Hrvatske.

Njemci su rizikovali da budu izolovani.

Ali pritisak Kolove partije i ogromnoga hrvatskoga lobija, posebno u juznoj Njemackoj i Bavarskoj, bili su toliki da se obecana podrska nije vise nije mogla odgadjati.

Kada je rat poceo, Njemacka javnost je vec bila pripremljena stalnim napadima na Srbe od strane utjecajnoga njemackoga casopisa "Frankfurt Allgemeine Zaitung."

Komentari Johana Georga Rejsmilera koji je pisao u korist Hrvata, odnosno uvijek protiv Srba, podsjetcao je na nacisticku propagandu Jozefa Gebelsa (Joseph Goebbels), pri njegovome karakterisovanju Jevreja.  

Njemacka stampa, olicena u desnicarskom "Algemajne Cajtung" i njegovim novinarima znacajno je utjecala na njemacku politiku.

Njemacka podrska Hrvatima, dobila je neobicnu zahvalnicu u vidu muzicke numere na Hrvatskoj televiziji.

Rijec je naime o poznatoj "Danke Deuchland" pjesmi.

U prevodu hvala Njemacka.

Moja dusa gori.

Hvala Njemacka na dragome daru...

Sada smo napokon sami... itd.

Milosevic odnosno srpska televizija je iskoristila ovaj ispad gluposti od strane Hrvata i uz pomoc te pjesme na lukav nacin zaradila nove pristase svojoj prljavoj ideji.

Naime pjesma je prkazivana na srpskoj televiziji u kadrove odusevljenoga doceka Hitlerovih trupa u Zagreb, na pocetku II.s.r..  

Naravno sve su strane koristile propagandu, ali je Miloseviceva bila najvise namjenjena Srbima u Hrvatskoj i BiH sa ciljem da se ojaca njegova pozicija ili kako je to kasnije rekao "sveto trojstvo".

Nasuprot tome, Hrvatska je propaganda bila izkljucivo namjenjena dobijanju medjunarodne podrske (kasnije taktika koristena od strane BiH u istu korist, ali o tome malo kasnije).

Uz pomoc agencije Rude(r) I Fin (public relations), Hrvatska je uspjesno koristila medije za manipulaciju publike, posebno u Zapadnoj Evropi i SAD, kako bi dobili vecu podrsku.  


To je bilo posebno ocigledno u opisima ratni dejstava u okolini Dubrovnika(omiljenoga ljtovalista isljucivo Njemaca, Amerikanaca i Talijana).

Koristeci gore navedenu agenciju iz Vasingtona za odnose sa jevnoscu, hrvatski mediji su uspjeli da ubjede svijet da JNA u potpunosti unistava "starovjekovni grad muzej"( kako se cesto spominjao u medijima), neizazvanim napadima tokom jeseni 1991.

"Javnost je uvjeravana da napadi vojske na Dubrovnik, nisu izazvani nicim drugim nego njihovim divljastvom.

Medjutim Hrvati su 25.08.1991.napali vojnu bazu u kotorskom zaljevu i dozivjeli zestok poraz..."

(govori se o bazi Prevlaka podrucje Ostri)

Izvjestaj Pentagon-a

Vojne snage, da nekazem JNA (vojska je bila pod iskljucivo srpskom komandom, i bez petokrake), stacionirane u Crnoj Gori poslije toga krenule u ofanzivu duz obale prema Dubrovniku.

"Mete van zidina staroga grada su uglavnom bili hoteli koji su koristeni kao kasarne i izvidnice od strane hrvatskih snaga.

Pored toga su nizi spratovi hotela koristeni kao smjestaj za izbjeglice...

Izvjestaj Pentagon-a

"Bilo je ocigledno da Hrvati koriste stari grad kao odbrambene zidine.

Imali su polozaje iza bolnica, kao i jednu poziciju u blizini nasega hotela.

Poslijednja kap za mene je bila bombardovanje nasega hotela.

Najgore sto sam ikada cuo.

Bio sam bijesan dok su svi ostali bili u panici.

Rekao sam direktoru hotela koji je bio sa nama, da bi bilo dobro da kazu onome momku, sa teskim naoruzanjem na spratu iznad nas, da prestane pucati na Srbe.

Oni ce sam uzvratiti vatru!


Novinar CNBC-a

Nasuprot novinskim izvestajima, stari grad je pretrpio manje vise neznatna ostecenjana.

"Receno je da je 15000 granata palo na dubrovacki stari grad.

Ja sam licno izbrojao 15 u glavnoj ulici.

Jugoslovenska vojska je mogla da unisti Dubrovnik za dva sata.

On nije bio unisten!

Novinar Peter Mas

Reporter Washington Post-a, Peter Mas, koji je opet posjetio Dubrovnik nekoliko mjeseci poslije borbi, zatekao je grad u, kako on opisuje, malte ne savrsenom stanju.

"Ima ljudi koji dolaze na ova mjesta kaosa i avanture, pri cemu ne znaju gdje su, niti govore jezik.
Tako da nemogu da komuniciraju sa ljudima.
Pritome su primorani uzimati saopcenja za stampu od lokalnih vlasti.

Slovenci, Hrvati, Njemci i Austrijanci su se potrudili da prikazu Srbe kao gomilu necivilizovanih bizantiskih barbara."

To se moglo samo odnositi na paravojne formacije, koje su mobilisane i poslane iz Crne Gore.

U Trebinju su, te "cetnicke" formacije, svoje redove popunjavali lokalnim stanovnistvom, Muslimanima i Srbima, koje su silom mobilisali te tjerali da Dubrovnik napadaju sa kopna.

Poslije prvih utisaka, prave cinjenice nisu bile vazne.

Iako netacne novinari su nastavili, iz nekoga cudnoga razloga, opisivati Dubrovnik kao da je u potpunosti srusen.

Javno misljenje je bilo okrenuto od Srba ka hrvatskom politickom cilju, naime proglasenju nezavisnosti drzave.

Medijska buka koja se digla oko Dubrovnika znatno je pomogla Njemackoj da "pogura" nevoljnu EU da prizna republike koje su htijele da se odcijepe, i na taj nacin rasturi Jugoslaviju.


Da bi prevazisao njihovo protivljenje, a narocitio Engleske, tadasnji njemacki premijer Kohl ( Helmut Kohl) je ponudio britanskome premijeru Dzonu Majdzoru ( John Major) mogucnost da Britanija ne prihvati socijalni plan o ujedinjenoj Evropi 1991.koji je bio predmet zestokih rasprava u britanskome parlamentu.

To je pomoglo Majdzoru politicki kod kuce, ali ce zato Bosna platiti visoku cijenu.

Francuzi, kojima je bila jako potrebna podrska Njemacke za stabilizaciju njihove valute, takodje su odlucili odnosno odustali od protivljenja priznanju nezavisnosti repuplika.

SAD su tada pocele da se kolebaju.

Zamjenik drzavnoga sekretara, Lorens Iglberger, koji je svojevremeno bio ambasador u SFRJ i govorio SH/HS dobro je znao o opasnosti od sireg ratnoga sukoba ukoliko bi do priznanja doslo prije nego se postigne dogovor izmedju razlicitih etnickih grupa.

"Smatram da je najvaznija lekcija ovoga u tome da, kaka se jednom umjesate u hiljadugodisnju istoriju, morate znati da kada "brana" pukne, nasilje zna biti prilicno uzasno na svim stranama."

Zamjenik drzavnoga sekretara Lorens Iglberger

I ovdje ce na kraju mir biti zrtvovan zbog "domace politike."

U SAD su se spremali izbori.

"Kada smo ih konacno priznali, uradili smo to zato sto je to bilo vaznije politicko pitanje kod kuce.

Mi imamo veliku zajednicu Hrvata u Americi.

Bus (Bush) je isgubio njihov glas zato sto smo oklevali da priznamo Hrvatsku."

Zamjenik drzavnoga sekretara Lorens Iglberger

Dok je Njemacka ohrabrivala naoruzane secesioniste (u Sloveniji, Hrvatskoj kao i BiH)Americka diplomacija a posebno ambasador Voren Cimerman (W), zapalila je iskru rata u BiH podrzavajuci novoizabranoga "muslimanskog" predsjednika BiH, Aliju Izetbegovica. ( nebi bilo lose navesti u ovome trenutku, za one koji to neznaju, da je A.I. zajedno sa Bicakcicem za vrijeme SFRJ odlezao kracu zatvorsku kaznu zbog sirenja fundamentalistickih ideja iz Irana).

Oslobodjen kratko prije referenduma i postaje predsjednik SDA, koja se svojom propagandom "osigurava" opstanak muslimanskoga stanovnistva u BiH)

Amerikanci su kod Evropljana insistirali da priznaju i BiH, pa ce oni potom priznati sve tri drzave kao samostalne i nezavisne.

Taj dogovor je naravno bio i postignut, sto je naravno dovelo do rata.
(lako se prisjetiti govora u skupstini BiH, pogotovo onoga Karadzicevoga o nestanku muslimanskoga naroda)

To je bio rat za koga su Evropski lideri mislili da je mogao biti izbjegnut,a u isto vrijeme podpomogli njegovome pocetku.

"Do nedavno, Srbi su bili vecinsko stanovnistvo u BiH.
Medjutim Muslimani, koji imaju veci prirodni prirastaj, poceli su bivati vecina.


Srbima je ta cinjenica bila jako testo prihvatljiva.

Sasvim su jasno stavili do znanja da nemaju namjeru prihvatiti nezavisnost BiH po tada vazecem ustavu.

Po tome ustavu, A.I.nije legalnim putem mogao da proglasi nezavisnost bez saglasnosti sa svih strana."

Lord Karington

Evropski lideri su se, privatno, pribojavali Izetbegovicevih veza sa Iranom i, gledajuci na njegovu politicku proslost, plasili stvaranja muslimanske/fundamentalisticke drzave u srcu tek ujedinjene Evrope.

Izetbegoviceve veze sa Iranom, kako sam to vec gore naveo, su bile mnogo starije od njegovoga dolaska na vlast u BiH.

Pocele su neposredno poslije "iranske revolucije" 1979.

Kao aktivni clan udruzenja "Mladi Muslimani"("MM") bavio se sirenjem fundamentalisticke propagande u BiH, Sandzaku pa cak i Kosovu.

Uhapsen i zatvoren od strane MUP-a SRBiH u isto vrijeme kao i Seselj, zajedno sa svojom organizacijom "Beli Orlovi"("BO") koja se bavila sirenjem "velikosrpske" ideje.  

Sarajevsko nacionalisticko podzemlje je u to vrijeme bilo podjeljeno.

Operativna baza "MM" nalazila se na podrucju staroga dijela Sarajeva ( Bascarsija i okolica), dok se operativan baza BO nalazila na Ilidzi.

U vremenu dok su oruzani sukobi bjesnjeli u Hrvatskoj, u jesen 1991. grupa "umjerenih" muslimana, moderata, predvodjena Adilom Zulfikarpasicem pokusala je da sprijeci krvoprolice u BiH, pocinjuci pregovore sa bosanskim Srbima, podpomognutim od strane Slobodana Milosevica.

Zulfikarpasicev pregovor sa liderima SDS-a o podijeli vlasti u BiH i sporazum koji je garantovao da ce BiH ostati unitarna republika u okviru ostatka Jugoslavije, propao je kada je Izetbegovic odjedanput prekinuo pregovore.

Sta se tacno desilo na tim pregovorima, ja licno neznam, ali je izgledalo da je Izetbegovic zabio noz u ledja Zulfikarpasicu, pojavivsi se na televiziji bez ikakvih konsultacija sa Zulfikarpasicem, i optuzio ga zajedno sa Srbima za izdaju BiH.
(govorilo se kasnije da je Izetbegovic to ucinijo po savjetu SAD-a ili da je osjecao da bi u takvoj podijeli BiH, on izgubio vlast koje se napokon docepao i da je Zulfikarpasica vidio kao konkurenta za vlast)

U svojoj knjizi "Politika diplomatije" tadasnji drzavni sekretar, Dzejma Bejker (James Baker) pise da ga je ambasador Cimerman zestoko ubjedjivao da prizna BiH, iako je bi to krsilo sve osnovne principe diplomatije.

Da bi jedna vlada bila priznata ona mora kontrolisati svoju cjelokupnu teritoriju i da ima jasno odredjene granice, zajedno sa stabilnom populacijom.

Nijedan od ovih uslova nije postojao u BiH 1992 kada je Cimerman dao svoj prijedlog.

Americke obavjestajne sluzbe su predvidjale ta bi takav potez doveo do sukoba izmedju svih strana.

Cak su i Njemci smatrali da bi to bio opasan potez.


"Mi smo imali razlicita misljenja pocetkom 1992. kada su Amerikanci podrzali priznanje BiH.
U EU smo mi smatrali da prvo treba uspostaviti okvire za cijeli region."

H.D.Genser

Krajem prvoga i pocetkom drugoga mjeseca te godine, SAD su odlucile priznati BiH, kao i Sloveniju i Hrvatsku pod uslovom da EU prizna BiH.

Uz Americku pomoc, priznavanje BiH je bilo neizbjezno.

Lord Karington je "pokusao", kako bi to Englezi voljeli reci, da izbjegne katastrofu saljuci portugalskoga predsjednika Hozea Kutljera(José Kutljer), kako bi se pronasao zajednicki jezik izmedju Srba, Hrvata i Muslimana.

"Poslao sam ga u Sarajevo da razgovara sa sve tri strane i da proba pronaci mogucnost za bilo kakav sporazum oko unitarne drzave, sa odredjenom dozom federalizma."

Lord Karington

Sta je u ovome trenutku dobro napomenuti jeste da je doticni gospodin Kutiljer nije bio dovoljno kompententna osoba da vodi takvu vrstu razgovora.

Niti je poznavao ljude u Jugoslaviji niti zamrsenost geopoliticke situacije Balkana uopste.

Uprkos tome Karington salje upravo njega...

Srbi, Hrvati i Muslimani, u BiH ,potpisali su 18.03.1992. tzv. Lisabonski Pakt, odnosno sporazum.

Sustina sporazuma je bila centralna vlast u BiH i tri etnicka kantona, po ugledu na "finu Njemacku" hocu reci Svicarsku.

"To je bila posljednja sansa da se pokusa sa ocuvanjem BiH prije izbijanja sveopstega rata..."

Lord Karington

Kasnije je novinar BBC-a, doticni Misa Gleni, pisao da je lisabonski plan bio prihvacen rata u BiH nebi ni bilo.

Ali dva dana poslije potpisivanja i prateci razgovor sa Vorenom Cimermanom, Izetbegovic mjenja misljenje i povlaci svoj potpis.

Izetbegovicu je od strane SAD garantovana vojna pomoc u slucaju oruzanoga sukoba, samo da se po svaku cijenu zaustavi gradjenje Velike Srbije, odnosno sastavljanje srpskih pokrajina ”Kninske Krajine” i ”Republike Srpske” preko Slavonije i Posavine sa maticom Srbijom.

Cimerman je kasnije priznao Dejvidu Binderu ( David Binder) iz "Njujork Tajmsa" ("New York Times") da je Izetbegovic nevoljno potpisao i da je to bio strateski potez kako bi BiH stekla priznanje Evrope.

Americki diplomatski vrh se isto tako potrudio da jasno stavi do znanja da smatraju Karingtonov plan ili prijedlog ( Lisabonski sporazum) kao neprihvatljiv, odnosno neizvodljiv u praksi.

Sve se to desava u prvome tromjesecju 1992, dok vecina civilnog stanovnistva nema pojma sta se desava oko njih. 

Dok obicno civilno stanovnistvo BiH pokusava zivjeti kako tako normalan zivot paralelno sa time odvijaju se stvari u tajnosti.

Srpski dobrovoljci, podpomognuti istim cudnim ljudima koji govore ruski i francuski, kopaju rovove i prave pozicije oko svih vecih gradova u BiH, pogotovo Sarajeva.

Ostatci JNA tada vec JA prave planove za zauzimanje svih strateskih tacaka u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli, Banja Luci, Bihacu i Brckom, dovodeci teritoriju BiH pod kontrolom armije odnosno srpskih snaga.  

Istina se pokriva izgovorom da se tu radi o "vojnim vjezbama". 

Hrvati se naoruzavaju kroz Hercegovinu uz pomoc HOS-a i osniva se HVO (paravojna formacija pod nazivom Hrvatsko Vijece Odbrane, kojega u pocetku cini i velika vecina muslimana). 

Zbog nepostojanja Armije BiH u to vrijeme velika vecina muslimanskoga stanovnistva u juznome i centralnom dijelu BiH, prikljucuje se HVO. 

BiH je javno priznata 6.04.1992. zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom.

Kasnije je ovaj cin opisao Robert Koen ( NYT), kao kriminalno negiranje diplomatije. 

Medjunarodno priznanje i pocetak sukoba su se u BiH desili simultano.

Prepucavajuci svoje politicke razlike na nasem dijelu Balkana i nad nama, svijet je potpalio fitilj dinamitu, koji ce raznijeti cijeli region.

Kraj.....

10.07.2007.

Raspad SFRJ Istina broj 6....

To sto ove ekonomske statistike podvlace je da posljednja intervencija NATO sila nije nista drugo nego nastavak ove politike koja se vodila u prethodnom periodu sa drugim,  tj., vojnim sredstvima-unistenje svih tekovina prethodnog ekonomskog i drustvenog razvoja Jugoslavije, i transformacija cijelog ovog podrucja u jednu vrstu polu-kolonije velikih kapitalistickih sila.

Nigdje se ovaj proces ne vidi jasnije nego u Bosni i Hercegovini.

Pod Daytonskim sporazumima od novembra 1995, ovi ciljevi su bili ispisani u ustav ove nove "republike".

Takozvanom Visokom Predstavniku, kojeg su postavile SAD i Evropska Zajednica, su data puna izvrsna prava sa autoritetom da ponisti odluke obe vlade, i Bosanske Federacije i Republike Srpske.

Ekonomska politika je stavljena u ruke glavnih medjunarodnih financijskih institucija.

Ustav je naglasio da bi prvog guvernera Centralne Banke Bosne i Hercegovine trebalo da postavi "IMF" i da on "ne smije da bude gradjanin Bosne i Hercegovine ili susjedne drzave…"

I jos uz to, Centralna Banka ne smije da vodi samostalnu ekonomsku politiku, i za prvih sest godina "ne smije da prosiri kredit stvaranjem novca, djelujuci na ovaj nacin kao valutna komora (currency board)."

To jeste, moze samo da izda papirnu valutu ako ima puno pokrice od vrijednosti (holdings) od strane valute.

Medjunarodnim kreditima nije bilo dopusteno da financiraju ekonomsku obnovu, ali se koriste da financiraju vojno prisustvo pod Daytonskim sporazumom, kao i otplatu dugova medjunarodnim kreditorima.

Posto su osigurali efektivnu rekolonizaciju Bosne i Hercegovine, imperijalisticke sile, pod vodstvom SAD-a, su sada poceli da prosiruju ovaj proces na ostatak Jugoslavije

Kao sto to tekst sporazuma u Rambouilletu cisto razjasnjava, "NATO-va vojna intervencija nikada nije imala namjeru da se ogranici samo na Kosovo, vec je predvidjela okupaciju cijele Jugoslavije".

Ukratko, iza ove navale propagande, "objektivan mehanizam dogadjaja" nije nista drugo nego teznja da se citavo ovo podrucje ponovo kolonizuje
.

No vratimo se nazad na temu.

Dakle ukratko, u vremenu "sok terapija" savezna vlada je u tom trenutku morala zahtjevati surove ekonomske mjere od svih republika u federaciji.

Ti zahtjevi su naveli posebno Sloveniju u pocetku a kasnije i Republiku Hrvatsku da se pobune protiv tzv. ekonomskih reformi na konstitutcionom nivou.

U ovome trenutku u nasoj istoriji, americki politicari bi rado rekli da su oni bili spremni pomoci Jugoslaviji u tim teskim trenutcima, medjutim svaki takav pokusaj "americke ekonomske pomoci" doveo bi do sukoba Vasingtona i Njemacke, koja je uzivala u prvom osjecaju prave politicke moci od raspada III. Rajha.(citaj americka propaganda i nista vise!)

Osim toga americki predsjednik, Bush Senior, dodjelio je Njemackoj status posebnih odnosa.

Odnosa slicnih onima koje Amerika uziva sa Engleskom.

To je ucinjeno od strane SAD-a smatrajuci da Njemacka mora odigrati kljucnu ulogu u integraciji Istocne i Centralne Evrope na Zapad, jer Njemacka ima nacionalni interes.

Rijec je naime o njenim susjedima a Njemacka je uzivala status financijski najmocnije zemlje Evrope (citaj jesmo se usrecili i ne samo mi).

U periodu poslije hladnoga rata, Njemacka je ocigledno ponovo htjela da kolonizuje Balkan.

SAD se oslanjala na Njemacku moc i uticaj u stabilizaciji Istocne Evrope, na svoju dominaciju kroz EU i potencionalni pozitivni utjecaj na zemlje bivsega Varsavskoga Pakta.

To je bio program.

Problem je bila jedna veoma vazna zemlja koja je stajala na tom putu sirenja kapitalizma.

To je bila nasa SFR jugoslavija.

Nastavak Istinom broj 7....

10.07.2007.

Raspad SFRJ Istina broj 5.....

Posljedice po Jugoslaviju nisu bile nista manje katastrofalne.

Spoljni dug Jugoslavije, koji je bio 2 milijarde dolara 1970, se popeo na 6 milijardi dolara 1975.

Do 1980, dug je iznosio 20 milijardi dolara, sto je predstavljalo preko cetvrtine nacionalne zarade, dok je otplata duga zauzimala nekih 20% zarade od izvoza.

Regulisanje i otplata duga je dovelo do povecanog rascjepa i podjele federalne republike.

Vecina industrijskog razvoja se odvijala na sjeveru zemlje, u Hrvatskoj i Sloveniji, dok ih je jug zemlje snabdijevao sirovinama za proizvodnju.

Dok su relativne cijene sirovina padale, tako su se i ekonomske nejednakosti izmedju republika povecavale, sto je dovelo do povecanih napetosti i zahtjeva od sjevernih republika za vecu autonomiju.

Dok su IMF i druge financijske institucije vrsile pritisak na federalnu vladu da smanje spoljni dug putem povećanja izvoza, rezultirajuce odvracanje proizvodnje od domace potrosnje je dovelo do postepenog pada zivotnog standarda tokom 1980-ih.


Izmedju 1979. i 1985, stvarni licni dohodak radnika u "drustvenom sektoru" je pao za 25%, i pretpostavlja se da je do 1989. nekih 60% jugoslovenskih radnika zivjelo na, ili ispod minimalnog nivoa garantovanog od države.

Standard života je pao za 40% od 1982. do 1989.

Opisujuci djelovanje ovog ekonomskog mehanizma, britanski ekonomista Michael Barratt Brown je napisao:

"Izgledalo je da nije bilo i zaista tu nije bilo nade.

Isti ekonomski lijek je bio propisivan svim zemljama u razvoju koje duguju..


"Izvozite vise i isplatite svoje dugove!"

skandirali su "IMF" i Svjetska Banka; i sto su zemlje duznice vise izvozile istu robu, pretezno nepreradjene sirovine, sve vise su im cijene izvoza padale na svjetskim trzistima, dok su cijene njihovih uvoza iz industrijalizovanih zemalja i njihove kamatne stope nastavljale da rastu."

Sa raspadanjem staljinistickih rezima u Istocnoj Evropi 1989, "IMF-ov" program restrukturisanja ekonomije se ubrzao.

Osnovni ciljevi i za Istocnu Evropu i Jugoslaviju su vec bili formulisani u SAD Direktivi Odluka za Nacionalnu Sigurnost (US National Security Decision Directive) 1982, koja je pozvala na "povecane napore da se promovise "tiha revolucija" da bi se zbacile komunisticke vlade i partije", i za integraciju Istocne Evrope u ekonomiju koja je orijentisana ka kapitalistickom trzistu
.

Impakt na Jugoslaviju od ovih IMF diktata se pokazuje u slijedećim ciframa:

U periodu izmedju 1966-79, rast industrijske proizvodnje je u prosjeku iznosio 7,1% godisnje.

Poslije prve faze makro-ekonomskih reformi, on je pao na 2,8% u periodu 1980-87, i onda je pao na nulu u 1987-88,i  potom propao do -10,6% u 1990.

Ali su cak i surovije ekonomske mjere slijedile.

Januara 1990, sporazum koji je potpisan sa IMF-om je odredio da se izdaci za drzavne troskove srezu do te mjere da bi to predstavljalo 5% od bruto domaceg proizvoda ( BMP) zemlje.

Kao sto profesor Chussodovski objasnjava o ovom procesu, posljedice toga nisu bile nista manje od katastrofalnih.

"Dok je inflacija nagrizala zarade, "IMF" je naredio zamrzavanje plata na njihove nivoe od sredine novembra 1989.

I pored fiksiranja dinara na deutschmarki, cijene su rasle neobuzdano.

Stvarne plate su propale za 41% u prvih sest mjeseci 1990.

Inflacija 1990. se kretala oko 70%.

Januara 1991, izvrsena je jos jedna devalvacija dinara od 30%, dovodeci do jos jedne runde poskupljenja.

Inflacija se kretala oko 140% 1991, sto je skocilo na 937 i 1.134% za godine 1992. i 1993.”

"U ekonomski paket mjera u januaru 1990. je takodjer bila ukljucena puna konvertibilnost dinara, oslobadjanje kamatnih stopa i dalje smanjivanje kolicine uvoza.

Inostrani kreditori su bili u punoj kontroli jugoslovenske monetarne politike:

sporazum koji je bio potpisan sa IMF-om je sprijecavao jugoslovensku federalnu vladu da ima pristup kreditu iz svoje Centralne Banke (Narodne Banke Jugoslavije).

Ovaj uslov je doslovno paralizovao izvrsavanje budzeta i osakatio mogucnost federalne drzave da financira svoje ekonomske i socijalne programe.

I jos uz to, deregulisanje komercijalnog kredita uz reforme bankovnog sistema je stvorilo prave uslove za jos dalju propast investicija od strane drzavnih preduzeca”.

"Zamrzavanje svih transfer isplata republikama je stvorilo stanje "de fakto (nesluzbenog) otcjepljenja".

Ispunjavanje ovih uslova (koji su sadrzani u sporazumu potpisanim sa "IMF-om") je takodje bio dio sporazuma o (planiranju isplata) duga, koji se postigao sa pariskim i londonskim klubovima (jedni od glavnih zapadnih financijskih institucija).

Kriza budzeta kojom je kumovao "IMF" je uzrokovala propast federalne financijske strukture.

Ova situacija je na neki nacin dosla kao fait accopmli (gotova stvar), prije zvanicne deklaracije od Hrvatske i Slovenije za otcjepljenje juna 1991.

Politicki pritisci na Beograd od strane Evropske Unije, kombinovani sa teznjama Njemacke da uvuce Balkan u svoju geo-politicku orbitu, je takodje dala podstrek za proces otcjepljenja.

Ali su ekonomski i drustveni uslovi za raspad federacije, koji su rezultirali od deset godina "strukturalnog regulisanja", vec bili cvrsto postavljeni."


Jedno od glavnih zahtjeva IMF-a je bilo da federalna vlada i financijsko rukovodstvo prestanu financirati preduzeća koja "prave gubitke".

1989. je nekih 248 preduzeca bilo likvidirano i 89.400 radnika otpusteno.

Ali nije se na tome zavrsilo.

Prvih devet mjeseci 1990. je daljnjih 889 preduzeća sa 525.000 radnika bilo izlozeno postupcima bankropcije, sa najvecom koncentracijom takvih firmi u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Kosovu.

Septembra 1990, Svjetska Banka je iznijela pretpostavku da je tu bilo jos 2.435 preduzeca "u gubitku", sa kombinovanom radnom snagom od 1,3 miliona radnika, od preostalog ukupnog broja od 7.531 preduzeca.

Kao što Chussodovsky primjećuje:

"Imajuci u vidu da je 600.000 radnika vec bilo otpušteno iz propalih bankroptiranih firmi prije septembra 1990, ove cifre sugerišu da je nekih 1,9 miliona radnika (od ukupno 2,7 miliona) bilo klasifikovano kao "suvisno", tj.,bez posla.

"Insolventne" firme koje su se koncentrisale na energiju, tesku industriju, preradu metala, sumarstvo i tekstil su bile medju najvecim industrijskim preduzecima u zemlji, predstavljajuci (septembra 1990.) 49,7% ukupne (preostale i zaposlene) industrijske radne snage."


Nastavak Istinom broj 6....


Noviji postovi | Stariji postovi

moja zemlja
<< 08/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

SFRJ
Socialisticka Federativna Republika Jugoslavija

Zauzima 2,6 procenata evrpskog prostora, izmedju 40 51 i 46 53 sjeverne sirine i 13 23 i 23 istocne duzine. Sa povrsinom od 255.804 kv.kiometara je 9.zemlja po velicini u Evropi. Sfrj se granici na sjeveru sa Austrijom i Madjarskom, na sjeveroistoku sa Rumunijom na istoku sa Bugarskom, na jugu sa Grckom i Albanijom i na zapadu i jugozapadu sa Italijom. U svakoj od ovih zemalja, zivi dio pripadnika nacionalnosti koje sacinjavaju Jugoslaviju.

Po broju stanovnika SFRJ zauzima osmo mjesto u svivetu. 1981god. bilo je 22,424.711 miliona stanovnika, od toga 11,34 miliona zena i 11,1 milion muskaraca.

Prije Prvog Svjetskog Rata, su Srbija i Crana Gora bile Kraljevine. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Herzegovina i Vojvodina su bile pod Austougarskom, dok je Makedonija, Kosovo i jedan dio Crne Gore i Srbije do Balkanskog Rata 1912 bili pod Turskom vlascu. Po zavrsetku Prvog Svjetskog Rata, nastala je, nakon potpisivanja Versajskog Ugovora Kraljevina Srba,Hrvata i Slovenaca, na jednoj povrsini od 247.542 kv. kilometra, sa dinastijom Karadjordjevica na celu.

Toj novoj drzavi su pripadale Kraljevine Srbija i Crna Gora, (koje su svoju vlast nakon pobjede protiv Turaka prosirile i na Kosovo i Makedoniju), kao i Hrvatska,Bosna i Hercegovina, Slovenija, i Vojvodina.Ta nova Drzava je bila centralizovana. Sve pobune su ugusene u krvi.

Prva vlada se sastojala od gradjanskih partija, sa programom" Red i Mir u Drzavi".

Vec 30 Septembra 1920 su svi osnovani Sindikati koji su bili pod uticajen Komunisticke Partije bili poroglaseni za ilegalnim, a u Augustu je i Komunisticka Partija bila zabranjena.Kralj Aleksandar I. Karadjordjevic je ukinuo parlamentarni sistem poglasivsi Monarhiju 6. Januara 1929 godine.

Krajem godine je proglasena Kraljevina Jugoslavija.

Kralj Aleksandar je 1934 Godine u Marselju ubijen.

Kako je Prestolonaslednik bio maloljeten, vlast je preuzeo regent Princ Pavle Karadjordjevic.

Narodi, a posebno narodnosti nisu imali nikakva prava.Kako je vecina stanovnistva bila satavljena od zemljoradnika i stocara ta davna Jugoslavija je bila jedna od posljednjih drzava u Evropi. Nerijeseni nacionalni, socijalni i drugi problemi su podsticali djelovanje udruzene opozicije.

Vlada Cvetkovic – Macek, koja sa saglasnoscu Srbske burzoazije dobija vecu autonomiju za Hrvatsku, potpisuje Trojni Pakt.

Nakon dva dana vec izlazi Narod na ulice i protestuje protiv tog ugovora. Sproveden je vojni puc.

Maloljetni Prestolonaslednik je postavljen za Kralja, za vladu je bio zaduzen General Simic.

Hitler je pobjesnio, cuvsi za dogadjaje u Jugoslaviji, njegove planove da napadne Rusiju je morao da pomjeri za kasnije.Jugoslaviju je napao 6.Aprila 1941 godine,bez objave Rata. Rat je poceo sa bombardovanjem Beograda. Kralj i njegovi sljedbenici su pobjegli su iz Zemlje.

Teritorija srusenog Kraljevstva je podjeljena na interesne sfere Njemacke i Italije. Treci Rajh je uzeo Sloveniju, dok je Italija prisvojila Ljubljanu i ostale juzne krajeve Slovenije, Hrvatsku obalu, Dalmaciju i ostrva. Bugarska je dobila veci dio Makedonije, kao i djelove Kosova, Madjarska je dobila djelove Backe, Baranje, Medjumurja i Prekomurje. Italija je dodjelila Velikoj Albaniji djelove Crne Gore, Kosova i Makedoniju.

Za vreme rata je osnovana i Nezavisna Drzava Hrvatska, kojoj je jos pripadala Bosna i Herzegovina i Srem. Politicko vodstvo je dato Anti Pavelicu iz pokrata Ustasa.Crnoj Gori je obecano ponovno uspostavljanje Dinastije Petrovic.Beogradu je Hitler nametnuo marionetsku vladu Generala Milana Nedica.

Podjela zemlje je dovela do masovnog protjerivanja i izseljavanja stanovnistva. Proganjane su nacionalne manjine.

Kada je Josip Broz Tito 1937 dosao na vrh Komunisticke Partije, ucvrstio je njene redove, i postepeno jaca njen uticaj.

10.Aprila 1941 se sastaje Centralni Komitet i poziva narod, da se suprotstavi raskomadavanju drzave i okupatorima. Mnogi istomisljenici i dobrovoljci se javljaju, ali vladajuca burzoazija nije htjela da naoruzava radnike i omladinu. Aprilski rat je bio kratak, i Komunisti i Narod ga ne smatraju zavrsenim.

Otvaranjem Istocnog Fronta, napad Njemacke na Rusiju, ubrzava odluku CK SKJu. o oruzanoj borbi protiv okupatora.

7.Jula je ustao narod Srbije, 13.Jula Crnogorci, 22.Jula Slovenci, 27. jula Narod Bosne i Hercegovine i Hrvatske, i 11. Oktobra iste godine Makedonci. Niko u tadasnjoj Evropi nije racunao sa Jugoslovenkim ustankom i borbom koja nije prestala do 15.Maja 1945, mada se 9. Maj salvi kao zavrsetak i pobjeda Anti Hitlerovske Koalicije. Jugoslavija je bila ratni poligon koji niko nije predvidio.Prosjecno je ucestvovalo preko pola miliona vojnika Treceg Rajha, koje nisu mogli slati ni na Istocni ni na Zapadni Front, bili su vezani na teritoriji Jugoslavije sve do kapitulacije Treceg Rajha 15. Maja 1945 Godine.

29. Novembra 1943 u gradu Jajcu, na AVNOJ-u su postavljeni Temelji za novu Jugoslaviju.



poslije 1945



NEZAVISAN I SPECIFICAN PUT RAZVOJA JUGOSLOVENSKE REVOLUCIJE SMETAO JE STALJINU I PRIJE 1948. GODINE.

POSLIJE OSLOBODJENJA, KADA SMO POCELI DA TRAZIMO SOPSTVENI PUT IZGRADJE SOCJIALIZMA U SKLADU SA OSOBENOSTIMA NASE REVOLUCIJE, KADA SMO NASTOJALI DA NE PODLEGNEMO OPASNOSTIMA BIROKRATSKOG CENTRALIZMA I ADMINISTRATIVNOG RUKOVODJENJA PRIVREDNIM I DRUSTVENIM ZIVOTOM, IMAJUCI NA UMU DA PARTIJA ODGOVARA PRED SVOJOM RADNICKOM KLASOM I SVOJI NARODOM-STALJIN JE POKUSAO JUGOSLAVIJI DA NAMETNE SVOJ DIKTAT.

KRAJEM 1947. I POCETKOM 1948. GODINE POCELA JE CUDOVISNA KAMPANJA PROTV JUGOSLAVIJE. SVE ISKONSTRUISANE OPTUZBE KASNIJE SU PREPRICANE U REZOLUCIJI INFORMBIROA. ODGOVOR NA SVA PISMA STALJINA, BILO JE ISTORISJKO NE KOJE JE POTVRDIO I CK KPJ KAO I PETI KONGRES ODRZAN U BEOGRADU OD 21. DO 28. JULA 1948. GODINE. OPTUZBE, PA NI EKONOMSKE BLOKADE NISU POKOLEBALE TITA.

DEDIJEROV OPIS GLASANJA ZA RUKOVODSTVO PARTIJE POSLEDNJEG DANA V KONGRESA:

BLIZIO SE POSLjEDNJI DAN KONGRESA, KADA JE TREBALO IZABRATI NOVI CENTRALNI KOMITET. TO JE BILA POSLJEDNJA MOGUCNOST PRISTALICAMA REZOLUCIJE INFORMBIROA DA SE IZJASNE PROTIV CENTALNOG KOMITETA I TITA. GLASNJE JE BILO TAJNO. TEK OKO POLA NOCI REZULTATI SU BILI SREDJENI. PREDSJEDNIK IZBORNE KOMISIJE MILOS MINIC POPEO SE NA GOVORNICU I POCEO DA CITA REZULTATE. KAD JE DOSAO DO IMENA JOSIPA BROZA, OBJAVIO JE DA JE ZA NJEGA GLASALO 2318 DELEGATA. ZNACI PROTIV JE GLASALO SVEGA PET DELEGATA.U DVORANI SE PROLOMIO PLJESAK, PA ZATIM POKLICI, DA BI SE PRELILI U PJESMU, KOJA JE TU NA KONGRESU SPJEVANA:

"DRUZE TITO, MI TI SE KUNEMO DA SA TVOGA PUTA NESKRECEMO.

DRUZE TITO, VODJO KOMUNISTA, PARTIJA JE KAO SUNCE CISTA."

Sukob sa Staljinom i Iinformbiroom ubrzao je sagledavanje negativnih pojava drzavnog socijalizma.

Rukovodstvo KPJ doslo je do saznanja da je birokracija drustva u Sovjetskom Svezu dovela do deformacija koje su omogucile Staljinovu samovolju i nametanje neravnopravnih odnosa socijalistickih zemalja. Ali on je uvidio i opasnost u nasem vlastitom razvoju.

Na mjesto socijalisticke drzave- u srediste paznje dosla je radnicka klasa i pitanje kako osigurati njen vladajuci uticaj u drustvu.Taj proces je veoma dug, za ostvarenje toga puta potrebn je visok nivo Inteligencije svih radnika i gradjana jedne drzave.

Zakon o predaji fabrika radnicima bio je samo pocetak sprovodjenja te zamisli. Radnici su dobili pravo da putem izabranih organa-radnickog savjeta i upravnog odbora upravljaju preduzecima.

Direktor je jos uvijek zadrzao velika ovlascenja. Nisu ga postavljali organi radnickog upravljanja,vec vise privredno udruzenje, a kasnije je to pravo dobio narodni odbor opstine. Ono sto je najznacajnije, drzava je jos uvijek raspolagala cjelokupnim dohotkom preduzeca. Prenosenje toga prava na proizvodjace bice dug proces.

Prema zakonu o narodnim odborima 1949.godine lokalni narodni odbori postali su jedini i najvisi organi narodne vlasti na svojoj teritoriji. Time je presjecena birokratska povezanost sa visim narodnim odborima i podvrgavanje nizih narodnih odbora visim, pojave koje su ucvrscivanjem drzavnog socijalizma postajale sve ocitije.

Poceo se zatim smanjivati birokratski aparat u drzavnoj upravi u kojoj je broj zaposlenih smanjen za 100 000 sluzbenika.

Sprovedena je decentralizacije drzavne uprave. Savezna vlada predala je postepeno niz poslova republickim vladama, a republicke vlade lokalnin organima vlasti.

Kao rezultat tog procesa demokratizacije i decentralizacije donijet je 1953.g. Ustavni zakon koji je zapravo zamjenuo Ustav iz 1946. On utvrdjuje postojanje drustvene svojine i samoupravljanje proizvodjaca.

U Saveznoj skupstini i republickim skupstinama Zakon predvidja vjece proizvodjaca. Na mjesto prezidjuma ustanovljena je funkcija predsjednika Republike, pa 1953.g. Tito postaje prvi predsjednik FNRJ.



Sedmi kongres SKJ



Sedmi kongres SKJ, odrzan u Ljubljani 1958.g. donio je nov program SKJ, koji se, izmedju ostalog, kriticki osvrce na drzavni socijalizam i ukazuje na znacaj stvaranja samoupravnih odnosa u razvoju socijalisticke Jugoslavije. Kongres je mogao sa ponosom utvrditi da je Jugoslavija na tom putu postigla velike uspjehe koji su se odrazili i u njenom privrednom razvoju, a taj je bio tada tri do cetiri puta brzi od razvoja naj razvijenijih zapadnoevropskih zemalja.

1963.g. Jugoslavija je dobila nov Ustav koji je ozakonio daljnji razvoj samoupravljanja. Jugoslavija je tad u skladu sa svojim razvojem promijenila naziv u Socialisticka Federativna Republika Jugoslavija. (SFRJ)

Sa bitkom za samoupravljanje sve je vise rastao zahtjev da radna organizacija mora raspolagati rezultatima svoga rada. Taj se zahtjev prosirio i na drustveno politicke zajednice: da rezultatima svoga rada mora raspolagati, komuna,pokraina, republika. Uvazavanje toga zahtjeva znacilo je odumiranje otudjenih sredista moci, i drzavnih i drugih.

Razvoj Samoupravljanja zahtjevao je nov odnos ravnopravnosti nacija i narodnosti koji bi se temeljio na njihovim samoupravnim pravima. Dotadasnji ustav, takva samoupravna prava nije osiguravao.

To su bili razlozi zbog kojih se morala sprovesti reforma federativnog uredjenja nase zemlje.

S jedne strane,takvom su se procesu odupirala staljinisticka shvatanja o potrebi jake centralisticke drzave, dakle o vracanju na drzavni socijalizam. Pojavila su se cak i shvatanja da se u procesu razvoja socijalizma jugoslovenske nacije stapaju u jedinstvenu jugoslovensku naciju, bez postojanja drugih nacija i nacionalnosti. Bila su to unitaristicka shvatanja koja je KPJ odbacia jos u predratno vreme,shvatanje suprotno duhu AVNOJ-a i ostvarene ravnopravnosti naroda i narodnosti u toku narodnooslobodilackog rata. Nosilac ideja takvog vracanja na jaku centalizovanu drzavu i politiku "cvrste ruke" protiv zapocetog procesa demokratizacije, bila je grupa oko Aleksandra Rankovica. Takva su shvatanja osudjena kao neprihvatljiva, a Rankovic iskljucen iz Centralnog komiteta i iz SKJ.

Drugo krajnje shvatanje bio je zahtjev za potpunim osamostaljenjem republika do njihovog odcepljenja iz Jugoslavenske zajednice.

U Hrvatskoj su takvi zahtjevi isli za tim da se ostvari velikohrvatska ideja o okupljanju citavog hrvatskog naroda u " svojoj" drzavi. Velikosrpska ideja o okupljanju srpskog naroda u svojoj drzavi.Takvim zeljama se suprotstavljala Bosna i Hercegovina i neki drugi djelovi zemlje u kojima nase nacije i narodnosti zive izmjesani.Pocela se raspirivati nacionalna netrpeljivost.Takav nacionalizam ozivljavao je tada u svim nasim sredinama.Jedini put da se suzbije i jedna i druga tendencija bio je dalje razvijanje ravnopravnosti nasih nacija i narodnosti na osnovu samoupravnih odnosa. Proces se vrsio postepeno i uz velike otpore. Zapoceo je promjenama Ustava 1967, 1968, 1971. godine a zavrsio se donosenjem novog Ustava 1974 godine.

U osnovnoj organizaciji udruzenog rada radnici upravljaju radom i poslovanjem, uredjuju medjusobne odnose u radnom procesu, odlucuju o raspodjeli dohodka koji stvaraju.Osnovne organizacije udruzuju se samoupravnim sporazumom u radnu organizaciju, a vise radnih organizacija mogu stvorit slozenu organizaciju udruzenog rada: fabrike se udruzuju sa transportnim organizacijama,bankama, itd. Tako radni ljudi na osnovu razvijene podjele rada u savremenom drustvu udruzuju i razmenjuju svoj rad. Oni razmenjuju svoj rad i sa organizacijama u skolstvu, zdravstvu i kulturi stvarajuci sa tim organizacijama samoupravne interesne zajednice.

1976.Skupstina SFRJ donijela je Zakon o radu u kojem su razradjena ta ustavna nacela.

Vidjeli smo da proizvodjaci ne zive samo u svojoj radnoj organizaciji udruzenog rada. Oni su i stanovnici odredjene mjesne zajednice i opstine. U skupstini opstine radni ljudi upravljaju poslovima opstine preko svojih delegcija.Tako i opstine postaju samoupravne organizacije. I skupstine republika i pokrajina kao i saveznu skupstinu sacinjavaju delegacije pa takav sistem nazivamo delegatskim sistemom.

Na taj nacin delegatski princip samoupravljanja sproveden je od opstine do pokrajine, republike i federacije. Time je i Jugoslavija federacija ravnopravnih naroda i narodnosti postala samoupravna zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti.Nasa zemlja, uprkos brzom poslijeratnom razvoju i postignutim rezultatima,nasla se posljednjih godina u velikim privrednim teskocama. Uzroci su mnogostruki- i spoljni i unutrasnji. Posljednjih godina citav svijet je zahvatila duboka privredna kriza. U razvijenim industriskim zemljama zapadne evrope, u SAD i Kanadi postoje desetine miliona nezaposlenih. Ogromni izdaci za naoruzanje, mnogostruko povecanje cijene nafte,stagniranje pa i opadanje industrijske proizvodnje pogodili su i najrazvijenije industrijske zemlje Zapada, pa i zemlje SEV-a, ponajvise Poljsku, koja se nasla u teskoj drustvenoj i privrednoj krizi.Ali kriza je najteze pogodila zemlje u razvoju pa tako i nasu zemlju. Medjutim veliki dio proistekao je iz nasih sopstvenih propusta i postupaka.Kao i ostale zemlje u razvoju i nasa se zemlja razvijala se uz pomoc inostranih zajmova, no nisu svi zajmovi pravilno iskorisceni.Kamate su povecane,pa je pozajmljeni kapital postao znatno skuplji.Nedostatak sirovina,nedovoljan izvoz na rentabilna trzista, veci uvoz nego izvoz dovode do rasta dugova nase zemlje prema inostranstvu. Produktivnost rada nasih radnika u zemlji zaostaje za produktvnosti nasi radnika u inostranstvu.Zaostajala su i planirana ulaganja u proizvodnju hrane.

Radnicko samoupraljanje, u svim sferama drustva, je proces koji zahtjeva visok nivo Inteligencije svih ucesnika u njemu, veliku Ljubav prema domovini, i razumjevanje politickog sitema.

Kratkovidost vedecih politickih funkcionera,nacionalizam kao i vjerski fanatizam,te naivnost mase je zloupotrebljena u ime onoga sto danas imamo.Po sistemu zavadi pa vladaj, su politicari, ovoga puta izigrali svoje gradjane i radnicku klasu.

Nastavak slijedi.

Dali ce narodi i narodnosti skupiti snagu da se vrate na put sa koga su ih politicari odveli vidjecemo u narednim godinama.Sasvim sigurno je vec sada,put i politika Josipa Broza Tita je bila ispravna i cjenjena u cjelom svijetu, zato se ponosimo sto smo imali cast da zivimo u njegovo vreme.Mozda ce neka nova garnitura jednoga dana shvatiti sta znaci: Zajedno smo jaci,bratstvo i jedinstvo,nesvrstanost i sloboda naroda. Mozda ce jednoga dana ljudi shvatiti da nije sva sreca u kapitalu, nego i u vrednosti duha i duse.


Radnicko Samoupravljanje
U nasem drustvenom sistemu glavni faktor mora da bude nas radni covjek i on to mora da osjeti.

Kada govorimo o nasem sistemu samoupravljanja, suvise to cinimo uopsteno i ne sagledavamo mnoge stvari koje duboko tangiraju radnog covjeka.Treba uvjek imati u vidu klasnu sustinu naseg drustvenog razvitka. Za socijalisticki razvitak nije dovoljno da stvaramo samo fabrike. I u kapitalistickim zemljama postoje i podizu se jos vece fabrike, ali znamo kakav je to nacin proizvodnje i kome odlazi profit.

Nisu ,dakle fabrike same po sebi ono sto je najbitnije. Fabrike,kao i hidrocentrale, predstavljaju sredstvo za brzi razvitak socijalizma.Nije Lenjin slucajno isticao da je elektricna energija jedan od osnovnih elemenata socijalistickog razvoja.Danas se otislo mnogo dalje,danas smo u eri,elektronike.Sve je to i te kako vaznoi ovladavanje svim sto je ljudski um stvorio je neophodno za brzu izgradnju socijalizma. Ali, ponavljam, to nikako nije ono osnovno sto daje karakter drustvenog sistema.Bitni su drustveni odnosi. Zato ja isticem znacaj klasnog aspekta. U nasem glavni faktor mora da bude nas radni covjek i on to mora da osjeti.

Medjutim,kod nas se cesto o tome ne vodi dovoljno racuna. Ima dosta mjera u kojima nije u pravom planu interes radnog covjeka, iako se misli da je tako. Evo,na primjer, kada sada govorimo o raznim restrikcijama, ne sagledavamo u kolikoj mjeri one mogu da pogode radne ljude.

Ili, na primjer, dali su nasi proizvodjaci, koji stvaraju drustvenu akumulaciju,dovoljno nagradjeni za svoj rad? Nisu. Oni su dugo vremena stezali kais i svjesno su se mirili sa nizim standardom. Jos i danas mnogi nisu placeni onako da bi mogli zivjeti onako kako zasluzuju. Zato veliki broj njih odlazi van. Kod nas se jos uvjek znatan dio viska vrijednosti administrativno zahvata i odtudjuje od radnika. On zna kuda to ide, ali ne osjeca neposrednu korist u dovoljnoj mjeri."

Ovaj odlomak iz goovora druga Tita (Borba,30.Novembbra 1970) sasvim jasno pokazuje,koliko je njemu licno bilo vazno pitanje radnicke klase.

Po meni je ovo samo jedan mali dio koji jasno pokazuje,zasto se nesmije zaboraviti rad i djelo druga Josipa Broza Tita.Ni jedan drzavnik se nije u tolikoj mjeri zalagao za polozaj radnicka klase i obicnih gradjana.Tito je znao,sretna radnicka klasa,sretan gradjanin,sretna i drzava.

Zivjelo bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti.

Zivela radnicka klasa.







Ustav SFRJ
USTAV SOCIJALISTICKE FEDERATIVNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE



UVODNI DEO OSNOVNA NACELA



Narodi Jugoslavije, polazeci od prava svakog naroda na samoopredelenje, uklucujuci i pravo na otcepljenje, na osnovu svoje slobodno izrazene volje u zajednickoj borbi svih naroda i narodnosti u narodnooslobodilackom ratu i socialistickoj revoluciji, a u skladu sa svojim istoriskim teznjama, svesni da je dalje ucvrcivanje njihovog bratstva i jedinstva u zajednickom interesu, zajedno sa narodnostima sa kojima zive, ujedinili su se u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalisticku federativnu zajednicu radnih ljudi - Socijalisticku Federativnu Republiku Jugoslaviju, u kojoj, u interesu svakog naroda i nardnosti posebno i svih njih zajedno, ostvaruju i obezbedjuju: Socijalisticke drustvene odnose zasnovane na samoupravljanju radnih ljudi i zastitu socijalistickog samoupravnog sistema;



Nacijonalnu slobodu i nezavisnost;bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti; jedinstvene interese radnicke klase i solidarnost radnika i svih radnih ljudi; mogucnosti i slobode za svestrani razvitak ljudske licnosti i za zblizavanje ljudi i naroda i narodnosti, u skladu sa njihovim interesima i teznjama na putu stvaranja sve bogatije kulture i civilizacije socijalistickog drustva; ujedinjavanje i uskladjivanje napora i razvijanju materialne osnove socijalistickog drustva i blagostanja ljudi.Sistem Drustveno-ekonomskih odnosa i jedinstvene osnove politickog sistema, kojima se obezbedjuju zajednicki interesi radnicke klase i svih radnih ljudi i ravnopravnost naroda i narodnosti;



Udruzivanje sopstvenih stremljenja s napresdnim teznjama covecanstva.Radni ljudi i narodi i narodnosti ostvaruju svoja suverena prava u socijalistickim republikama, i u socialistickim autono,nim pokrainama u skladu sa njihovim ustavnim pravima, a u socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji-kad je to, u zajednickom interesu, ovim ustavom utvrdjeno.



Radni ljudi, narodi i narodnosti odlucuju u federaciji na nacelima sporazumevanja republika i autonomnih pokrajina, solidarnosti i uzajamnosti, ravnopravnog ucesca republika i autonomnih pokrajina u organima Federacije, u skladu sa ovim ustavom, kao i na nacelu odgovornosti republika i pokrajina za sopstveni razvoj i za razvoj socijalisticke zajednice kao celine.



Socijalisticko drustveno uredjenje Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije zasniva se vlasti radnicke klase i svih radnih ljudi i na odnsima medju ljudima kao i ravnopravnim proizvodjacima i stvaraocima, ciji rad sluzi iskljucivo zadovoljavanju licnih i zajednickih potreba. Osnovu ovih odnosa cini drustveno-ekonomski polozaj radnog coveka koji mu obezbedjuje da, radeci sredstvima u drustvenoj svojini i odlucujuci neposredno i ravnopravno s drugim radnim ljudima u udruzenom radu o svim poslovima drustvene reprodukcije u uslovima i odnosima medjusobne , odgovornosti i solidarnosti, ostvaruje svoj licni materijalni i moralni interes i pravo da se koristi rezultatima svog tekuceg i minulog rada i tekovinama opsteg matrijalnog i drustvenog napretka,da na toj osnovi sto potpunije zadovoljava svoje licne i drustvene potrebe i da razvija svoje radne i druge stvaralacke sposobnosti.U skladu sa tim, neprikosnovenu osnovu polozaja coveka cine:



drustvena svojina sredstava za proizvodnju koja iskljucuje povratak bilo kog sistema eksploatacije coveka i koja, i koja ukidanjem otudjenosti radnicke klase i radnih ljudi od sredstava za proizvodnju i drugih uslova rada , obezbedjuje samoupravljanje radnih ljudi u proizvodnji i raspodeli proizvoda rada i usmeravanje razvoja drustva na samoupravnim osnovama;



oslobadjanje rada kao prevazilazenje istoriski uslovljenih razvoja drustva na samoupravnim osnovama;



oslobadjanje rada kao prevaziazenje istoriski uslovljenih drustveno-ekonomskih nejednakosti izavisnosti ljudi u radu, koje se obezbedjuje ukidanjem suprotnosti izmedju rada i kapitala i svakog oblika najamnih odnosa, svestranim razvitkom proizvodnih snaga, podizanjem rada, smanjivanjem radnog vremena, zavijanjem i primenjivanjem nauke i tehnike, obezbedjivanjem sve viseg obrazovanja za sve i podizanjem kulture radnih ljudi;



pravo na samoupravljanje, na osnoavu koga svaki radni covek, ravnopravno sa drugim radnim ljudima, odlucuje o svom radu, uslovima i rezultatima rada, o sopstvenim i zajednickim interesima i o usmeravanju drustvenog razvitka, ostvaruje vlast i upravlja drugim drustvenim poslovima. Pravo radnog covek da uziva plodove svoga rada i materijalnog napredka drustvene zajednice prema nacelu:" Svako prema sposobnostima-svakom prema njegovom radu", uz obavezu da obezbedjuje razvitak materijalne osnove sopstvenog i drustvenog rada i da doprinosi zadovoljavanju drugih drustvenih potreba.



Ekonomska, socijalna i licna sigurnost coveka; solidarnosti i uzajamnost svakog prema svima i svih prema svakom, koje su zasnovane na svesti radnih ljudi da svoje trajne interese mogu ostvarivati samo na tim nacelima;



slobodna inicijativa u razvijanju proizvodnje i drugih drustvenih i licnih delatnosti u korist coveka i drustvene zajednice.Demokratski politicki odnosi, koji omogucuju coveku da ostvaruje svoje interese, pravo samoupravljanja i druga prava, da razvija licnost neposrednom aktivnoscu u drustvenomzivotu, a narocito u organima samoupravljanja, drustveno politickim organizacijama i drugim drustvenim i udruzenjima, koja sam stvara i preko kojih utice na razvijanje svesti i na prosirenje uslova za svoju aktivnost i za ostvarivanje svojih interesa i prava. Jedankost prava,duznost i odgovornosti ljudi, u skladu sa ustavnoscu i zakonitoscu. Drustveno-ekonomski i politicki sistem proizilazi i ovakvog polozaja covaka i sluzi njemu i njegovoj ulozi u drustvu.



Suprotan je drustveno-ekonomskom i politickom sistemu, utvrdjenom ovim ustavom, svaki oblik upravljanja proizvodnjom i drugim drustvenim delatnostima i svaki oblik raspodele koji izopacavaju drustvene odnose zasnovane na ovakvom polozaju coveka - u vidu birokratske samovolje, tehnokratske uzurpacije i privilegija zasnovanih na monopolu upravljanja sredstvima za proizvodnju, ili u vidu prisvajanja drustvenih sredstava na grupno-svojinskoj osnovi i drugih oblika privatizacije tih sredstava, ili u vidu privatno-sopstvenicke ili partikularisticke sebicnosti, kao i svaki drugi oblik ogranicavanja radnicke klase da ostvaruje svoju istorisku ulogu u drustveno-ekonomskim i politickim odnosima i organizuje vlast za sebe i za sve radne ljude.



Drustvena svojina, kao izraz socijalistickih drustveno-ekonomskih odnosa medju ljudima, osnova je slobodnog rada i vladajuceg polozaja radnicke klase u proizvodnji i u drustvenoj reprodukciji u celini, kao i osnova sopstenim radom stecene licne svojine koja sluzi zadovoljavanju potreba i interesa coveka. Sredstva za proizvodnju u drstvenoj svojini, kao zajednicka neotudjiva osnova drustvenog rada i drustvene reprodukcije, sluzi iskljucivo radu u cilju zadovoljavanja licnih i zajednickih potreba i interesa radnih ljudi i razvijanju materijalne osnove socijalistickog drustva i socijalistickih samoupravnih odnosa. Sredstvima za proizvodnju u drustvenoj svjini, ukljucujuci i sredstva za prosirenu reprodukciju, neposredno upravljaju udruzeni radnici koji rade tim sredstvima, u sopstvenom interesu i u interesu radnicke klase i socijalistickog drustva. U ostvarivanju ove drustvene funkcije udruzeni radnici odgovorni su jedni drugima i socijalistickoj zajednici kao celini. Drustvenom svojinom sredstava za proizvodnju i drugih sredstava rada obezbedjuje se svakom da se,pod jednakim uslovima, ukljuci u udruzeni rad drustvenim sredstvima i da, ostvarujuci pravo rada drustvenim sredstvima, na osnovu svog rada stice dohodak za zadovoljavanje licnih i zajednickih potreba.Polazeci od toga da niko nema prvo svojine na drustvena sredstva i proizvodnju, niko - nidrustveno - politicka zajednica, ni organizacijaudruzenog rada, ni grupa gradjana, ni pojedinac - nemoze ni po kom pravnosvojinskom osnovu prisvajati proizvod drustvenog rada, ni upravljati i raspolagati drustvenim sredstvima za proizvodnju i rad, niti samovoljno odredjivati uslove raspodele. Rad coveka je jedini odnos prisvajanja proizvoda drustvenog rada i upravljanja drustvenim sredstvima.O raspodeli dohotka na deo koji sluzei prosirivanju materijalne osnove drustvenog rada i na deo za zadovoljavanje licnih i zajednickih potreba radnih ljudi saglasno nacelu raspodele prema radu, odlucuju radni ljudi koji stvaraju taj dohodak, u skladu sa medjusobnom odgovornoscu i solidarnoscu i drustveno utvrdjenim osnovama za sticanje i rasdpodelu dohotka. Sredstva namenjena obnavljanju i prosirivanju materijalne osnove drustvenog rada zajednicka su osnova odrzavanja i razvoja drustva, tj. drustvene reprodukcije koju na osnovu samoupravljanja radni ljudi u svim oblicima udruzivanja rada i sredstava i u medjusobnoj saradnji organizacija udruzenog rada.



Moj prijedlog Ustava Bosne i Hercegovine
Članak I
Bosna i Hercegovina

1. Kontinuitet
"Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa svojim unutarnjim ustrojem izmijenjenim kako je to predviđeno ovim Ustavom, sa svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje članica Ujedinjenih naroda, a kao Bosna i Hercegovina može zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sustava Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim ustanovama.

2. Demokratska načela
Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokrastkih izbora.

3. Sastav
Bosna i Hercegovina se sastoji od 140 Općina koje po svom sastavu mogu biti većinski Srbske, Bošnjačke, Hrvatske ili jednakopravno Mješovite o čemu svaka općina moze da posebnim zakonom uredi većinski sastav.
Službeni jezici u Bosni I Hercegovini su Bosanski, Srbski I Hrvatski, a svaka Općina može svojim posebnim zakonom da reguliše koji se službeni jezik koristi na teritoriju pojedine Općine. Općine mogu zakonom da regulišu I tako da u pojedinim njenim djelovima se službeno koristi I drugi službeni jezik Bosne I Hercegovine ukoliko to odgovara nacionalnoj strukturi stanovništva pojedine Općine.

4. Stvaranje zajednica Općina
Općine mogu da se povezuju ukoliko se dogovore u Zajednicu Općina. Povezivanje može biti nacionalno, kulturno, interesno, jezičko I svako drugo osim institucionalnog.
Ustav Bosne I Hercegovine omogucava ujedinjenje dvije ili vise općina u jednu ukiliko se radi o Općinama koje imaju međusobnu administrativnu granicu ukoliko se Općine o tome dogovore..
5. Kretanje roba, usluga, kapitala i osoba
Sloboda kretanja postoji po cijeloj Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina i Općine neće ometati punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga i kapitala po cijeloj Bosni i Hercegovini. Ni jedana Općina neće postavljati bilo kakve kontrole na granici između Općina
6. Glavni grad
Glavni grad Bosne i Hercegovine je Sarajevo.
7. Simboli
Bosna i Hercegovina će imati one simbole za koje se odluči njezina Parlamentarna skupština, a odobri ih Predsjedništvo.
8. Državljanstvo
Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje uređuje Parlamentarna skupština.
a. Svi državljani Republike Bosne I Hercegovine su, samim tim, i državljani Bosne i Hercegovine.
b. Ni jedna osoba ne može samovoljno biti lišena državljanstva Bosne i Hercegovine, ili na drugi način ostavljena bez državljanstva. Nitko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, iz bilo kojeg razloga kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
c. Sve osobe koje su bile državljani Republike Bosne i Hercegovine neposredno prije stupanja na snagu Dejtonskog Ustava, državljani su Bosne i Hercegovine. Državljanstvo osoba koje su naturalizirane poslije 6. travnja 1992. godine, a prije stupanja na snagu Dejtonskog Ustava, uredit će Parlementarna skupština.
d. Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo neke druge države, pod uvjetom da postoji bilateralni sporazum između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a koji je odobrila Parlamentarna skupština sukladno članku IV, stavak 4, točka (d). Osobe s dvojnim državljanstvom mogu glasovati u Bosni i Hercegovini i u svojim Općinama samo ako je Bosna i Hercegovina zemlja njihova prebivanja.
e. Državljanin Bosne i Hercegovine u inozemstvu uživa zaštitu Bosne i Hercegovine. Svaka Općina može izdavati putovnice Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako to uredi Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati putovnice i onim državljanima kojima neka Općina nije izdala putovnicu. Postojat će središnji registar svih putovnica izdanih od strane Općina i Bosne i Hercegovine.

Članak II
Ljudska prava i temeljne slobode
1. Ljudska prava
Bosna i Hercegovina i sve Općine osigurat će najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. U tu svrhu oformljena je Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kako to predviđa Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma.

2. Međunarodni standardi
U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

3. Popis prava
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje:
a. Pravo na život.
b. Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
c. Pravo osobe da ne budu držana u ropstvu ili potčinjenosti ili da ne obnaša prisilan ili obvezatan rad.
d. Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
e. Pravo na pravičano saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
f. Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
g. Slobodu mišljenja, savjesti i vjere.
h. Slobodu izražavanja.
i. Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja.
j. Pravo na ženidbu i udadbu, te osnivanje obitelji.
k. Pravo na imovinu.
l. Pravo na obrazovanje.
m. Pravo na slobodu kretanja i prebivanja.

4. Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno i društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

5. Izbjeglice i raseljene osobe
Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. One imaju pravo, sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. godine i da im se dadne naknada za svu takvu imovinu koja im se ne može vratiti. Sve obveze ili izjave vezane za takvu imovinu, a koje su date pod prisilom, ništavne su.
6. Provedba
Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, uredi, državni organi, i tijela kojima posredno rukovode Općine ili koja djeluju unutar Općina, primjenjivat će i poštivati ljudska prava i temeljne slobode navedene u stavku 2.
7. Međunarodni sporazumi
Bosna i Hercegovina će ostati ili postati strana ugovornica u međunarodnim sporazumima popisanim u Aneksu I ovom Ustavu.
8. Suradnja
Sve nadležne vlasti u Bosni i Hercegovini surađivat će sa, i omogućiti neograničen pristup: svim međunarodnim mehanizmima za praćenje ljudskih prava utemeljenim za Bosnu i Hercegovinu; nadzornim tijelima utemeljenim bilo kojim međunarodnim sporazumom navedenim u Aneksu I ovom Ustavu; Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju (a posebice će se pokoravati nalozima izdanim temeljem članka 29. Statuta toga Suda); i svim drugim organizacijama ovlaštenim od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, s mandatom koji je u svezi sa ljudskim pravima ili humanitarnim pravom.
Članak III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i Općina
1. Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine
Slijedeći poslovi su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:
a. Vanjska politika.
b. Vanjskotrgovinska politika.
c. Carinska politika.
d. Monetarna politika kako je to predviđeno člankom VII.
e. Financiranje institucija i međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine.
f. Politika useljavanja, izbeglica i azila kao i donošenje propisa o tome.
g. Provođenje međunarodnih i međuopćinskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.
h. Postavljanje i rad zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih uređaja.
i. Donošenje propisa o transportu među općinama.
j. Kontrola zračnog prometa.

2. Nadležnosti Općina
(a) Općine imaju pravo uspostavljati posebne paralelne odnose sa susjednim državama, sukladno suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.

(b) Svaka će Općina pružiti svu potrebnu pomoć vladi Bosne i Hercegovine kako bi ona mogla izvršavati međunarodne obveze Bosne i Hercegovine, s tim da će za financijske obveze koje je stvorila jedna općina bez suglasnosti drugih, prije izbora Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, biti odgovorna ta općina, osim u onoj mjeri u kojoj je ta obveza potrebna za nastavak članstva Bosne i Hercegovine u nekoj međunarodnoj organizaciji.

(c) Općine će ispuniti sve uvjete za sigurnost i zaštitu svih osoba u područjima pod njihovom nadležnošću održavanjem civilnih ustanova za provedbu pravnih propisa, koje će djelovati sukladno međunarodno priznatim standardima i uz poštivanje međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda navedenih u članku II, i poduzimanjem drugih podesnih mjera.

(d) Svaka općina može također sklapati sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama uz suglasnost Parlamentarne skupštine. Parlamentarna skupština može zakonom urediti da takva suglasnost, za određene vrste sporazuma, nije potrebita.

e) Svaka Općina ili više Općina zajedno mogu pokrenuti inicijativu za obnavljanje drzavne zajednice sa susjednim drzavama bivsim Jugoslovenskim Republikama, a naročito se ta inicijativa može odnositi na susjedne države Republiku Srbiju I Republiku Hrvatsku koje su potpisnice Dejtonskog sporazuma… Konačnu odluku o eventualnom stvaranju državne zajednice sa bivsim Yu Republikama mogu donijeti svi građani Bosne I Hercegovine na referendumu dvotrećinskom većinom koji može raspisati isključivo Parlamentarna skupština Bosne I Hercegovine, ako odluku o raspisivanju referenduma podrži I Dom naroda Bosne I Hercegovine. Drzavna zajednica se moze uspostaviti samo ako se uspostavlja sa Srbijom I Hrvatskom istovremeno pod uslovom da ove susjedne drzave prihvate prijedlog ili inicijativu pokrenutu od strane institucija Bosne I Hercegovine…

3. Pravni sustav i nadležnosti Općine i institucija
(a) Sve vladine funkcije i ovlasti, koje po ovom Ustavu nisu izričito dodijeljene institucijama Bosne i Hercegovine, pripadaju Općinama.

(b) Općine i sve njihove niže jedinice u potpunosti će se pokoravati ovome Ustavu, koji dokida one odredbe zakona Bosne i Hercegovine i ustava i zakona općina koje su protivne Ustavu, kao i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Opća načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine i Općina.
4. Koordinacija
Predsjedništvo može odlučiti da potpomogne koordinaciju medju Općinama u stvarima koje prema ovom Ustavu nisu u nadležnosti Bosne i Hercegovine, osim ako se neka Općina tome usprotivi u bilo kojem konkretnom slučaju.
5. Dodatne nadležnosti
(a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost i za one poslove o kojima se Općine suglase; koji su predviđeni u Aneksima 5-8 Općeg okvirnog sporazuma; ili koji su potrebiti za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu s podjelom nadležnosti između institucija Bosne i Hercegovine. Mogu se po potrebi osnovati i dodatne institucije za obavljanje takovih nadležnosti.

(b) Tijekom šest meseci od stupanja na snagu ovog Ustava, Općine će započeti pregovore sa ciljem uključivanja u nadležnost institucija Bosne i Hercegovine u i drugih poslova, uključujući i korištenje energetskih resursa i zajedničke gospodarske projekte.
Članak IV
Parlamentarna skupština
Parlamentarna skupština ima dva doma: Dom naroda i Zastupnički dom.
1. Dom naroda
Dom naroda se sastoji od 20 delegata, od kojih su po pet delegata iz svakog konstitutivnog naroda (Srbi, Bošnjaci I Hrvati) I pet delegata ostalih naroda koji nisu konstitutivni narodi prema ovom Ustavu

(a) Nominirane hrvatske, bošnjačke, srpske I manjinske delegate predlažu Općine, a imenuje Parlamentarna skupština Bosne I Hercegovine.

(b) Dvanaest članova Doma naroda čine kvorum, s tim da su nazočna najmanje tri bošnjačka, tri hrvatska, tri srpska I tri delegata nacionalnih manjina.
2. Zastupnički dom
Zastupnički dom se sastoji od 140 zastupnika iz svake Općine po jedan zastupnik, koji se biraju u Općinama

(a) Članovi Zastupničkog doma biraju se izravno iz njihovih Općina sukladno izbornom zakonu koji treba donijeti Parlamentarna skupština. Prvi izbori će se, protivno tome, održati sukladno Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma.

(b) Kvorum čini većina svih članova izabranih u Zastupnički dom.
3. Postupak
(a) I jedan i drugi dom sazvat će se u Sarajevu najkasnije trideset dana po njihovu izboru.
(b) Svaki će dom većinom glasova donijeti svoj poslovnik i od svojih članova izabrati jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, od kojih će jedan biti predsjedavajući, a druga dvojica dopredsjedavajući, s tim da se ove funkcije rotiraju između ove tri izabrane osobe.

(c) Za donošenje svih zakona bit će potrebna suglasnost oba doma.

(d) Sve odluke u oba doma donose se većinom glasova nazočnih članova koji su glasovali.

(e) Neka se predložena odluka Parlamentarne skupštine može proglasiti štetnom po vitalne interese bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda većinom glasova bošnjačkih, odnosno hrvatskih, odnosno srpskih delegata, izabranih sukladno stavku 1, točka (a). Za takvu će predloženu odluku u Domu naroda biti potrebita suglasnost većine bošnjačkih, većine hrvatskih i većine srpskih delegata koji su nazočni i koji glasuju. Prestavnici nacionalnih manjina ili ostalih naroda takođe mogu pokrenuti pitanje zaštite manjinskih interesa.

(f) U slučaju protivljenja većine bošnjačkih, hrvatskih, srpskih ili manjinskih delegata pozivanju na točku (e), predsedavajući Doma naroda odmah će sazvati Zajedničku komisiju sastavljenu od četiri delegata, od kojih su po jednog izabrali bošnjački, hrvatski, srpski I manjinski delegati, u svrhu rješenja tog pitanja. Ako Komisija u roku od pet dana ne uspije to pitanje riješiti, predmet će se uputiti Ustavnom sudu koji će ga po hitnom postupku ispitati da vidi ima li postupovnih nepravilnosti.

(g) Dom naroda može se raspustiti odlukom Predsedništva ili samog Doma, pod uvjetom da odluku Doma o raspuštanju izglasuje većina koja uključuje većinu delegata iz barem dva naroda: Bošnjaka, Hrvata ili Srba.
U ovakvoj odluci ne učestvuju nacionalne manjine
Međutim, Dom naroda iz prvog saziva nakon stupanja na snagu ovog Ustava ne može se raspustiti.

(h) Odluke Parlamentarne skupštine ne mogu stupiti na snagu prije njihova objavljivanja.

(i) Oba će doma u potpunosti objavljivati zapisnik sa svojih rasprava i javno voditi svoje rasprave osim u izuzetnim okolnostima, sukladno svojim poslovnicima.

(j) Delegati i članovi neće krivično ili građanskopravno odgovarati za djela počinjena u okviru njihovih dužnosti u Parlamentarnoj Skupštini.
4. Ovlasti
Parlamentarna skupština je nadležna za:
a. Donošenje zakona potrebitih za provedbu odluka Predsjedništva ili za izvršavanje odgovornosti Skupštine po ovom Ustavu.
b. Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za podmirivanje međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine.
c. Odobravanje proračuna za institucije Bosne i Hercegovine.
d. Odlučivanje o davanju suglasnosti na ratifikaciju ugovora.
e. Ostale stvari potrebite za izvršavanje njezinih dužnosti ili one koje su joj dodijeljene uzajamnim sporazumom općina

Članak V
Predsjedništvo
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od sedam članova: dva Bošnjaka, dva Hrvata, dva Srbina I jednog iz reda ostalih koje će birati parlamentarna Skupština Bosne I Hercegovine.
1. Izbor i trajanje mandata
(a) Članovi Predsjedništva biraju se Prostom većinom u Parlamentarnoj Skupštini Bosne I Hercegovine tako što će parlamentarna Skupština predložiti preko svojih poslanika dva Srbina, Dva Hrvata, dva Bošnjaka I jednog iz reda ostalih naroda…Članovi presjedništva će se smatrati izabranima kad njihov izbor potvrdi Dom naroda Bosne I Hercegovine, a presjednika presjedništva će birati članovi izabranog presjedništva između sebe vodeći pritom računa o nacionalnom ključu da nebude presjednik presjedništva iz jednog naroda dva puta uzastopno izabran.

(b) Mandat članova Predsjedništva izabranih na prvim izborima trajat će četiri godine; Članovi će imati pravo biti birani na još jedan uzastopni mandat, slijedom kojeg naredne četiri godine neće imati pravo biti birani.
2. Postupak
(a) Predsjedništvo će donijeti svoj poslovnik o radu kojim će se predvidjeti adekvatno obavještavanje o sazivanju svih sjednica Predsjedništva.

(b) Članovi Predsjedništva će između sebe izabrati predsjedavajućeg. Za prvi mandat Predsjedništva predsjedavajući će biti član koji je dobio najveći broj glasova. Nakon toga način biranja predsjedavajućeg, rotacijom uključujući I ostale narode, što će posebno odredit Parlamentarna skupština, sukladno članku IV, stavak 3.

(c) Predsjedništvo će nastojati da sve odluke Predsjedništva donosi konsenzusom (tj. one koje se tiču pitanja koja proizlaze iz članka V/3, točke (a) do (e)). Međutim, te odluke, pod uvjetima iz točke (d) ovog stavka, može donijeti većina članova ako propadnu svi napori da se postigne konsenzus.

(d) Član Predsjedništva koji je glasovao protiv neke odluke Predsjedništva može dati izjavu da je ta odluka štetna po vitalne interese naroda kojem pripada, a sve u roku od tri dana nakon usvajanja te odluke. Takova će se odluka odmah podnijeti Domu naroda.. Ako je izjava potvrđena dvotrećinskom većinom delegata Doma naroda u roku od deset dana od njezina podnošenja, sporna odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu.
3. Ovlasti
Predsjedništvo je nadležno za:
a. Vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine.
b. Imenovanje veleposlanika i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine. Zastupanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i europskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član.
d. Vođenje pregovora o sklapanju međunarodnih ugovora Bosne i Hercegovine, otkazivanje i uz pristanak Parlamentarne skupštine, ratificiranje takvih ugovora.
e. Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine.
f. Predlaganje, na preporuku Savjeta ministara, godišnjeg proračuna Parlamentarnoj skupštini.
g. Podnošenje izvješća na zahtjev, ali najmanje jedanput godišnje, Parlamentarnoj skupštini o izdacima Predsjedništva.
h. Koordiniranje, po potrebi, sa međunarodnim i nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini.
i. Obavljanje i drugih funkcija potrebitih za izvršavanje njegovih dužnosti koje mu dodijeli Parlamentarna skupština ili na koje pristane većina Općina.
4. Vijeće ministara
Predsjedništvo će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara, koji će preuzeti dužnost nakon potvrde od strane Zastupničkog doma. Predsjedavajući će imenovati ministra vanjskih poslova, ministra za vanjsku trgovinu i druge ministre po potrebi, a koji će stupiti na dužnost po potvrdi Zastupničkog doma.

(a) Predsjedavajući i ministri zajedno čine Vijeće ministara s obvezom provodjenja politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima navedenim u članku III, stavak 1, 4. i 5, i podnošenja izvješća Parlamentarnoj skupštini (uključujući barem jedno izvješće godišnje o izdacima Bosne i Hercegovine).

(b) Predsjedavajući će imenovati ministre vodeći računa o nacinalnoj zastupljenosti svih konstitutivnih naroda, kao I zastupljenosti ostalih naroda, a koji će stupiti na dužnost nakon potvrde Zastupničkog doma.

(c) Vijeće ministara dužno je dati ostavku ako mu u bilo koje vrijeme Parlamentarna skupština izglasuje nepovjerenje.
5. Stalni komitet
(a) Svaki će član Predsjedništva, po službenoj dužnosti, imati ovlast civilnog zapovjednika oružanih snaga. Ni jedna Općina ili više Općina zajedno ne smije prijetiti silom ili koristiti silu protiv druge ili drugih Općina. Sve će oružane snage u Bosni i Hercegovini djelovati sukladno suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.

(b) Članovi Predsjedništva izabrat će Stalni komitet za vojna pitanja koji će koordinirati aktivnosti oružanih snaga u Bosni i Hercegovini. Članovi Predsjedništva ujedno su i članovi Stalnog komiteta.
Članak VI
Ustavni sud
1. Sastav
Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima sedam članova.

(a) Svaki član Presjedništva Bosne I Hercegovine predlaže po jednog sudiju Ustavnog Suda, a prestavnički dom I Dom naroda imenuje odnosno konačno bira predložene sudije Ustavnog Suda.

(b) Suci će biti istaknuti pravnici visokih moralnih kvaliteta. Svaka osoba s pravom glasa i takvim kvalifikacijama može biti sudac Ustavnog suda.

(c) Mandat prvoimenovanih sudaca bit će pet godina, osim ako prije ne daju ostavku ili ne budu s razlogom smijenjeni konsenzusom ostalih sudaca. Prvoimenovani suci nemaju pravo biti ponovno imenovani. Svi kasnije imenovani suci obnašat će svoju dužnost do dobi od 70 godina, ukoliko prije ne podnesu ostavku ili ne budu s razlogom smijenjeni konsenzusom ostalih sudaca.

(d) Za imenovanje sudaca nakon pet godina od prvog imenovanja, Parlamentarna skupština može zakonom utvrditi drugačiji način izbora sudaca Ustavnog Suda.
2. Postupak

(a) Većina svih članova Suda čini kvorum.

(b) Sud će donijeti svoj poslovnik o radu većinom glasova svojih članova. Sud će voditi javne rasprave, a svoje odluke će obrazlagati i objavljivati.
3. Nadležnost
Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.

(a) Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između Općina, ili između Bosne i Hercegovine i bilo koje od Općina, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali se ne ograničavajući se na to:
· Je li odluka neke Općine da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
· Je li neka odredba zakona bilo koje Općine sukladna ovom Ustavu.
Spor može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili dopredsjedavajući jednog od domova Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna bilo koja Općina.
(b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

(c) Ustavni sud će imati nadležnost za pitanja koja mu podnese bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, a koja se tiču toga je li neki zakon o čijoj valjanosti ovisi njegova odluka sukladno ovom Ustavu, s Europskom konvencijom za ljudska prava i temeljne slobode i njezinim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili koja se tiču postojanja ili djelokruga nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

4. Odluke
Odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Članak VII
Centralna banka
Centralna banka Bosne i Hercegovine je jedina vlast za izdavanje valute i monetarnu politiku u cijeloj Bosni i Hercegovini.

1. Nadležnosti Centralne banke odredit će Parlamentarna skupština. Izuzetno, tijekom prvih šest godina po stupanju na snagu ovog Ustava, ona ne može davati kredite pravljenjem novca, djelujući u tom pogledu kao valutni odbor; nakon kojeg perioda joj Parlamentarna skupština može dodijeliti te ovlasti.

2. Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine sastojat će se od pet osoba koje imenuje Predsjedništvo na period od šest godina. Odbor će između svojih članova izabrati Guvernera na period od šest godina.

Članak VIII
Financije

1. Na prijedlog Predsjedništva Parlamentarna skupština će svake godine usvajati proračun koji će pokrivati izdatke potrebne za izvršavanje odgovornosti institucija Bosne i Hercegovine i za ispunjavanje međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine.

2. Ako se takav proračun ne usvoji pravodobno, koristit će se proračun iz prethodne godine na privremenoj osnovi.

3. Općine će osigurati srazmjerno svome proračunu proračun Bosne I Hercegovine kako to zakonom utvrdi Parlamentarna skupština Bosne I Hercegovine.
Članak IX
Opće odredbe

1. Ni jedna osoba koja izdržava kaznu izrečenu od strane Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i ni jedna osoba koja je pod optužbom Suda i koja se oglušila o poziv da se pojavi pred Sudom, ne može se kandidirati, niti može obnašati nikakvu naimenovanu, izbornu ili drugu javnu funkciju na teritoriju Bosne i Hercegovine.

2. Naknada za osobe koje obnašaju službu u institucijama Bosne i Hercegovine ne može se smamanjivati tijekom mandata obnašatelja službe.

3. Dužnosnici postavljeni na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine odražavat će opći sastav naroda Bosne i Hercegovine.
Članak X
Izmjene i dopune
1. Postupak za izmjene i dopune
Izmjene i dopune ovoga Ustava mogu se vršiti odlukom Parlamentarne skupštine donesenom dvotrećinskom većinom nazočnih delegata koji su glasovali u Zastupničkom domu.
2. Ljudska prava i temeljne slobode
Ni jedna izmjena ili dopuna ovog Ustava ne može dokinuti ili umanjiti ni jedno od prava i sloboda navedenih u članku II ovog Ustava ili izmijeniti ovaj stavak.
Članak XI
Prijelazne odredbe
Prijelazne odredbe koje se tiču javnih službi, pravnih i drugih pitanja izložene su u Aneksu II ovome Ustavu.
Članak XII
Stupanje na snagu
1. Ovaj Ustav će stupiti na snagu nakon potpisivanja sto ga prihvati Parlamentarna Skupština Bosne I Hercegovine kad prestaje da važi Dejtonsi ustav I Ustav Republike Bosne I Hercegovine

2. U roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovoga Ustava, sve Općine će donijeti izmjene I dopune svojih zakona kako bi ih usuglasili s ovim Ustavom, sukladno članku III, stavak 3. točka (b).
Aneks I
Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini
1. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948)
2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949) i njihovi Dopunski protokoli I-II (1977)
3. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951) i Protokol (1966)
4. Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957)
5. Konvencija o smanjivanju broja osoba bez državljanstva (1961)
6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965)
7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (966) i Opcioni protokoli (1966 i 1989)
8. Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije prema ženama (1979)
10. Konvencija protiv mučenja i drugog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1984)
11. Europska konvencija o sprječavanju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987)
12. Konvencija o pravima djeteta (1989)
13. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji (1990)
14. Europska povelja za regionalne jezike i jezike manjina(1992)
15. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994)
Aneks II
Prijelazne odredbe
1. Zajednička privremena komisija

(a) Strane ovim osnivaju Zajedničku privremenu komisiju s mandatom da raspravlja praktična pitanja vezana za provedbu Ustava Bosne i Hercegovine i Općeg okvirnog sporazuma i njihovih Aneksa, i da daje preporuke i prijedloge.

(b) Zajednička privremena komisija sastojat će se od sedam osoba koje će imenovati prvo izabrano presjedništvo Bosne I Hercegovine.

(c) Sastancima Komisije predjsedavat će osoba koju članovi većinom glasova između sebe izaberu.
2. Kontinuitet pravnih propisa
Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji budu na snazi na teritoriju Bosne i Hercegovine kad Ustav stupi na snagu, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj se ne kose s Ustavom, sve dok nadležno vladino tijelo Bosne i Hercegovine ne odredi drugačije.
3. Sudski i administrativni postupci
Svi postupci pred sudovima ili upravnim tjelima, koji budu djelovali na teritoriju Bosne i Hercegovine u trenutku kad Ustav stupi na snagu, nastavit će se prema istima ili će biti preneseni na druge sudove ili tijela u Bosni i Hercegovni, sukladno zakonima koji određuju nadležnost takovih službi.
4. Državni organi
Vladini uredi, institucije i druga tijela Bosne i Hercegovine radit će sukladno važećim propisima dok ovi ne budu izmijenjeni novim sporazumom ili zakonom.
5. Ugovori
Svi ugovori koje je ratificirala Bosna i Hercegovina prije stupanja na snagu ovog Ustava smatrat će se važećim…Svi ugovori koje su potpisali entiteti predočit će se članovima Predsjedništva u roku od petnaest dana po stupanju na dužnost; svaki takav ugovor koji se ne predoči, bit će poništen. U roku od šest mjeseci nakon prvog saziva Parlamentarne skupštine, na zahtjev bilo kojeg člana Predsjedništva, Parlamentarna skupština će razmatriti hoće li poništiti još koji takav ugovor.


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
44187

Powered by Blogger.ba